Zanskar

by Yachts Croatia

Izgubljeno kraljevstvo

Riječki jedriličar Slobodan Velikić u jeku je priprema za ovogodišnju utrku Mini Transat, u kojoj se u šest i pol metara dugim jurilicama prelazi Atlantik. Utrka je to izrazitog natjecateljskog naboja, ali koja u sebi ima i primjetnu dozu avanturizma. Taj pojam nije stran Slobodanu, koji avanture traži po cijelom planetu, i donosi zapise s mjesta koja svojom ljepotom oduzimaju dah, otkrivajući istodobno njihovu skrivenu vrijednost. U iščekivanju svog novog izazova, Slobodan je s nama podijelio predivnu priču o putovanju u indijske Himalaje

Vozeći se u starom džipu uz rijeku Indus, indijsku svetu rijeku čija najveća pritoka je rijeka Zanskar, razmišljao sam kako mi je život u rukama mamurnog Lobzanga koji je jučer s ostatkom populacije Leha, glavnoga grada pokrajine Ladakh, slavio indijski Dan republike. Ne bih imao ništa protiv da se nismo vozili opasnom, ledenosnježnom cestom na izrazito trusnom području, a s moga suvozačkog sjedišta dobro sam mogao vidjeti komade leda koji su plutali rijekom kojih 200 metara ispod nas. Razmišljao sam o brojnim internetskim siteovima koji su rangirali najopasnije ceste na svijetu, najčešće pozicionirajući bolivijsku ‘cestu smrti’ kraj La Paza, koju sam biciklom prošao prije dvije godine, na prvo mjesto, i svakim zavojem sam shvaćao koliko je ta cesta sigurnija od ovog kozjeg puteljka i kako bi trebalo osvježiti te top-liste. Laknulo mi je kad smo džipom stigli do kraja prohodnog dijela ceste. Odatle idemo pješice do Zanskara, čeka nas 80-ak kilometara treka po zaleđenoj rijeci kako bismo stigli na odredište, u izoliranu dolinu Zanskar, jedno od najhladnijih i najzabačenijih naseljenih dijelova na planetu, u srcu indijskih Himalaja gdje ću lokalno stanovništvo podučavati osnove kretanja po snijegu na predmetima njima slabo znanim – skijama. Chadar, što u prijevodu s ladaškog znači ‘ledeni put’, jedini je put kojim se u zimskim mjesecima može prići jednom od najzabitijih i najnegostoljubivijih naseljenih dijelova na planetu, indijskoj dolini Zanskar koja se nalazi u zapadnom dijelu pojasa Himalaja. Naime, cesta koja vodi od Leha do Paduma, najvećeg sela u Zanskaru, otvorena je za promet četiri mjeseca u godini – od kraja svibnja do kraja rujna, a ostale mjesece dolina Zanskar sa svojih petnaestak tisuća stanovnika odsječena je zbog izrazito velikih količina snijega i okovana temperaturama koje se rijetko dižu iznad -20 C, a nerijetko su i niže od -30 C. No, sredinom siječnja se rijeka Zanskar ili, bolje rečeno, njezini dijelovi, zalede te lokalno stanovništvo koristi vremenski period od četrdesetak dana izrazito niskih temperatura kako bi komunicirali s vanjskim svijetom. Tako je 80 kilometara duga ‘ledena autocesta’, koja se nalazi na 4.000 metara nadmorske visine i koja prolazi kroz vrhove Himalaja visoke do 7.000 metara, ponekim avanturistima trofejni trek čiju fotografiju drže kraj fotografije uspona, dok je brojnim Zanskarcima ona i dalje jedini trgovački put i veza s vanjskim svijetom. Tom zaleđenom rijekom se prenose hrana, stoka, drvna građa te sve ostalo potrebno za život u hladnom i dalekom Zanskaru.

Zanskar

Putovanje zaleđenom rijekom dugo 80 kilometara (!), i to pješice, na temperaturama između 20 i 30 stupnjeva ispod ništice, pothvat je sam po sebi

Dok se po danu hranimo suhim voćem, tsampom (brašnom od ječma) i hrvatskom pancetom koju je indijska carina previdjela, noći u spiljama koristimo za kuhanje i grijanje vatrom, te za kratke tečajeve engleskog i ladaškog. Nakon dvije noći se već sasvim dobro sporazumijevamo, ali druge večeri jedan odgovor nisam uspio dobiti, a to je što je bila velika četveronožna silueta koju sam spazio dok sam uzimao lonac vode za kuhanje pored rijeke. Koliko god radio grimase mačke i pokazivao velike šape i duge zube, nikako nismo mogli složiti zajedničku riječ za tu situaciju. Kad je moj vodič ujutro spazio otiske šapa većih od njegova i mojeg dlana, objasnio mi je da je to snježni leopard, veličanstvena i ugrožena vrsta grabežljivca koji živi u visokim dijelovima, na području od granica bivših sovjetskih republika (Uzbekistana, Kirgistana, Tadžikistana) do afganistanskih, pakistanskih, indijskih, nepalskih i kineskih dijelova Himalaja. Chadar, osim što je opasan, poprilično je i prometan. Prolazeći kraj brojnih grupa putnika, često stajemo, razgovaramo uz tradicionalno ispijanje šalica gur-gur čaja (crni čaj s jakovim mlijekom) te razmjenjujemo informacije o kvaliteti leda na putu. Dok je Zanskarcima to svakodnevno okruženje, moje oči se ne mogu priviknuti na ljepotu i surovost koja me okružuje i dok hodam po tankom ledu i nosim 30 kg težak ruksak, uživam u formacijama ledene mase koje su isklesane u mladom gorju Himalaja. Svaki dio zaleđene rijeke je drukčiji, svaki dio leda ima svoj oblik, boju, a glavni kipari ovog predivnog pejzaža kriju se pod imenima temperature, snijega, sunca, vjetra i, naravno, rijeke Zanskar. Kako to obično biva, oni koji žive u najtežim prirodnim uvjetima i koji imaju najmanje, sve što imaju navikli su dijeliti te prvi put susrećem poznatu zanskarsku pristupačnost i gostoljubivost, a tada nisam bio ni svjestan da će se mnogo običnih razgovora uz šalicu čaja razviti u prava prijateljstva.

Zanskar

Zanskar je prijestolnica ekološke svijesti, ali samo zbog činjenice da tamo jednostavno nema ničega. I zato se sve iskoristi

Nakon četverodnevnog putovanja konačno stižemo do Zanskara, doline i regije koja se nalazi na visini od 4.200 metara te je od ostatka Ladakha odsječena planinskim lancima Himalaja. Sljedećih ću nekoliko tjedana boraviti kao učitelj skijanja u Padumu, najvećem selu u Zanskaru. Kuća je vrlo skromna, napravljena od ilovače s drvenim prozorima i naslagama slame na krovu, a ulaskom u nju primjećujem da se temperatura nije puno povisila. Polako shvaćam da će ovo biti jedan od hladnijih perioda u mom životu. Kako sam polako ulazio u dnevni ritam, koji je uključivao cjelodnevno podučavanje skijanja i skijaškog hodanja 40-ak Zanskaraca svih uzrasta, počeo sam biti i dijelom kućanstva te raditi i kućanske poslove, koji su uključivali i pravljenje jogurta i putra, naporne odlaske s kantama od 30 litara po vodu u selo te kuhanje na krovu u loncu koji se nalazi u konkavnoj posudi od aluminija koja koristi sunčevu energiju za podizanje temperature. Od svih putovanja na kojima sam bio, Zanskar je prijestolnica ekološke svijesti, ali samo zbog činjenice da tamo jednostavno nema ničega. I zato se sve iskoristi. Skijanje u Zanskaru je također posebna strast, primjećujem dok doktor Nawang, jedini padumski liječnik, s osmijehom dolazi u skijašku školu za vrijeme radnog vremena. Osim što je zaljubljenik u planine te skije koristi kako bi nahranio dušu i osvojio poneki okolni vrh, kad zimi napada snijeg, a to je u zanskarskim odnosima oko tri-četiri metra snijega, jedan od tri džipa u selu koji je u vlasništvu bolnice potpuno je neupotrebljiv i ako je potrebna neka hitna intervencija, jedino kako je može izvesti jest na skijama. I to je razlog zašto sada mnogi Zanskarci uče skijati, kako bi i dalje bili mobilni i u mogućnosti obavljati dnevne poslove i posjete drugim selima.

Zanskar

U izoliranoj dolini život je iznimno siromašan, tamo jednostavno nema ničega, a većina stanovništva prakticira izvorni tibetanski budizam

Za razliku od ostatka Indije, u Zanskaru su većina stanovništva budisti, a to je vjerojatno posljednji džep budizma bez ‘kinesko-tibetanskog’ utjecaja. Tu se prakticira izvorni tibetanski budizam, a uz njega u savršenom mirnom suživotu ima mjesto i mala sunitska muslimanska zajednica. U zemlji bez tekuće vode u kućama i s tri sata struje na dan, nositelji edukacije i društvenog života su bolivudski glumci koji su dostupni u ta tri sata koje Zanskarci bez iznimke provode pred televizijom, te budistički samostani koji su smješteni na najljepšim padinama planina, najčešće uklesani u stijenu. Karsha, Zangla ili Phugtal gompa (samostani) su arhitekturalna čuda, ali i dom budističkim lamama, svećenicima koji borave u njima i izučavaju filozofiju budizma te prakticiraju vjeru. U Zanskaru je i dalje na snazi poliandrija, gdje jedna žena ima dva ili više muškaraca. I dok to zvuči kao raj za pripadnice ženskog spola, realnost je ipak praktičnija pa se ženidbom jedne djevojke s dvoje ili više braće posjed te obitelji ne dijeli, već se samo povećava za količinu ženina miraza. Nakon tri tjedna života u Zanskaru, početak dužih dana nagovijestio je topljenje leda, a time i zatvaranje Chadara, ledene autoceste. To je za mene i moje učenike značilo kraj skijaških radosti. Oproštaj je bio dirljiv, dobio sam nekoliko kata, svilenih šalova koje budisti daju kao zahvalu za učinjeno, a dan prije odlaska sam obilazio Padum ispijajući šalice gur-gur čaja i prisilno davajući obećanja da ću se vratiti. Iskreno, takvo obećanje dati nije bilo nimalo teško, dapače. Koliko god Zanskar bio nepristupačan, Zanskarci se čovjeku uvuku pod kožu, vrlo duboko.

Zanskar

Ljepota i surovost prirode žive u savršenom skladu, u okruženju sedamtisućnjaka

Moderni viktorijanski dragulj
Bora Bora