Sebastian Kawa

by Yachts Croatia

Osvajač nebeskih visina

Najodlikovaniji pilot u zrakoplovnom jedriličarstvu danas uživa u statusu ‘boga’ među jedriličarima i ne posustaje u svojim daljnjim ciljevima

Još kao dijete, prije nego što je postao pilot, Sebastian Kawa svoju karijeru započeo je kao konkurentni jedriličar u klasi optimist, kadet i 420, s više osvojenih naslova na nacionalnim prvenstvima i sudjelovanjem na najvećim europskim i svjetskim natjecanjima. U trenutku kada nije bilo prostora za napredovanje u jedrenju postao je pilot zrakoplovnih jedrilica, sporta koji je već tada u Poljskoj imao veliku tradiciju i koji mu je do danas omogućio velike uspjehe. Na tron Svjetskog prvenstva u jedriličarstvu stao je jedanaest puta, a vodeći je svjetski prvak u klasi 15 m i vodeći u europskoj klasi 18 m. Naš sugovornik je, među ostalim, i kvalificirani liječnik, ginekolog, koji je radio u Općoj bolnici u Bielsko-Biała u Poljskoj. Posao je to koji smatra stresnijim i opasnijim od letenja. Tijekom njegova posjeta Splitu i kolegama iz Aerokluba Split imali smo priliku iz prve ruke saznati više o njegovim uspjesima i planovima za budućnost.
Letite gotovo 30 godina, tijekom kojih ste na raznim svjetskim i europskim prvenstvima osvojili više od 20 medalja. Koja je tajna vašeg pobjeđivanja?
Tajna moga uspjeha je u tome što sam s natjecanjima počeo jako rano, već s dvanaest godina kao član poljskog jedriličarskog kluba Neptun, dok sam se zrakoplovnim jedriličarstvom počeo baviti sa šesnaest godina u Aeroklubu Zar. Početak nije bio lak, ali sam bio dovoljno motiviran da uspijem u onome što želim. Danas sam profesionalni zrakoplovni jedriličar i sve moje aktivnosti, u kojima silno uživam, uključuju letenje. Sve bih dao za natjecanja koliko god ona stresna bila. To vam je poput ovisnosti.
Vlasnik ste poljskog rekorda u preletu.
Preletio sam 2.093 kilometra u jednom danu i oborio rekord. Naime, tog dana su ostali prisutni piloti odlučili da vremenski uvjeti nisu pogodni za letenje, stoga smo kopilot Bruce Cooper i ja ostali sami na pisti. Bilo je opasno, poletjeli smo prije dolaska hladne fronte koja je tog poslijepodneva prešla preko planina. Dobili smo priliku letjeti gotovo cijeli dan, ali poslijepodne smo se morali prilagoditi uvjetima. Visina je jedriličarima važna zbog goriva i sigurnosti, pa kad smo stigli do 6.000 metara i vidjeli da su ondje već kišni oblaci, morali smo se spustiti. Sunce je već zalazilo kad smo sletjeli na napuštenu pistu u Pampi, gdje smo ostali dva dana, dok se vrijeme nije popravilo. Prije toga sam u Patagoniji bio samo jednom i nadao sam se da ću oboriti barem jedan rekord, a oborili smo ih osam u tih tjedan dana. Bio je to jako uspješan tjedan. Cilj mi je pobijediti na tri svjetska jedriličarska natjecanja u jednoj sezoni, a u Ostrowu ću letjeti s novom poljskom jedrilicom GP 15.

Sebastian Kawa

‘Jedriličarstvo je igra u kojoj u određenim situacijama morate riskirati’

Možete li nam dati nekoliko praktičnih savjeta, trikova koji pomažu u jedriličarstvu?
U početku svi jedriličari imaju jednake vještine; svi nauče tehnike upravljanja letjelicom, nauče ponešto o vremenu, ali ono najvažnije jest držati stres pod kontrolom i biti spreman za akciju kao i u svakom drugom sportu. U početku sam imao više problema od prosječnog jedriličara jer potječem iz zemlje u kojoj taj sport nema financijsku potporu kao, primjerice, u Njemačkoj, gdje licenciranih jedriličara ima na tisuće. Kad sam se počeo baviti ovim sportom, nisam imao prilike kao njemački jedriličari otići u Italiju, letjeti Alpama i istražiti područje, što je neprocjenjivo iskustvo. Poznavanje terena je od velike važnosti za dobar nastup na natjecanjima. Isto tako, ekipe iz bogatijih zemalja su bile veće od naše. Na mom prvom natjecanju uz mene je sudjelovao i Franciszek Kepka koji je na samom početku imao nezgodu s jedrilicom, stoga sam ostao sam. Morao sam se brzo snaći, odlučiti i na riskantnije poteze, ali nikad nisam oštetio letjelicu. U letenju je sigurnost važnija od svega.
Kojeg se trenutka u tridesetogodišnjoj karijeri najradije sjećate?
Leta na Novom Zelandu, na Grand Prixu 2007., kad sam bio sam, bez tima. Natjecanje je bilo vrlo dobro organizirano, ali tada Poljska nije imala sredstava da pošalje više pilota. Natjecanje je bilo impresivno i nitko nije očekivao vrhunski rezultat, a ja nisam ni razmišljao koliko je taj novi teren opasan. Ali, nakon tjedan dana natjecanja, uspeo sam se na podij. Iduće godine osvojio sam FAI World Championship Grand Prix. Imao sam teških trenutaka, ali čovjek ponekad mora zaboraviti na sve i pomalo poludjeti.
Posljednje europsko zlato osvojili ste ovoga ljeta u Moravskoj Trebovi…
U usporedbi s Novim Zelandom, to je nešto posve drugačije. Sad već imam mnogo osvojenih medalja i naslova, a i natjecanja su drugačija. Najčešće se dogodi da poletim i da me svi sudionici prate u stopu, što mi prilikom osvajanja titule otežava otprilike za sto puta. Nažalost, pravila jedriličarstva daju bodove i onome tko uspješno slijedi drugu letjelicu. Danas koristimo i sustav za sprječavanje sudara, FLARM, koji ujedno pomaže jednoj letjelici da slijedi drugu. Natjecanja se odvijaju na posve novoj razini, pa čovjek mora održati korak sa svime time. Morate zavarati konkurenciju, da se tako izrazim, iako to naravno nema veze s kršenjem pravila. Morate se igrati, praviti se da se krećete kad još niste spremni i slično. Na primjer, na jednom od zadnjih natjecanju naišli smo na problem jer je u jednom trenu postalo jasno da u blizini prostora natjecanja bjesni olujno nevrijeme, iako je fronta već odmicala. Nisam uopće bio u dobrom položaju, ali sam odlučio povesti druge – svi smo sretno sletjeli, a ja sam i pobijedio.

Sebastian Kawa

Tijekom pionirske ekspedicije na Himalaji, Kawa je više od 20 puta preletio preko vrhova Annapurna i Dhaulagiri u Nepalu

Što je potrebno da bi zrakoplovno jedriličarstvo postalo olimpijski sport?
Potreban mu je zamah, ali neke probleme još nismo riješili. Ako FAI ne misli da smo zanimljivi i ne radi na popularizaciji, nikad nećemo ni postati popularni. Recimo, natjecanja u Finskoj održavaju se usred divljine, usred ničega, u Räyskäli. Prijenosa nema, područje je šumovito i nitko nas ne dolazi gledati. Nitko ni ne zna da se ondje održava lijepo natjecanje. Čemu onda sve to? Drugi je problem duljina natjecanja. Trebalo bi znatno skratiti let da bi se javnost zainteresirala, po uzoru na, recimo utrke Red Bulla koje su osmišljene tako da privuku gledatelje. Iduće godine održat će se natjecanje u Italiji mimo FAI-ja, vidjet ćemo kako će to izgledati. Zasad znamo da će se koristiti jedrilice s električnim motorom i da će natjecanje biti otvoreno za javnost. Danas se natjecanja organiziraju kako bi privukla članove letačkih klubova, za same pilote, a ne za gledatelje. Ukratko, moramo promijeniti način razmišljanja, napraviti show i tek tada ćemo možda postati zanimljivi široj javnosti. Povrh svega, imamo problem s gradnjom i dozvolama za letjelice koje je u Europi mnogo teže za dobiti, a i gradnja letjelice je skuplja nego, primjerice, u Sjedinjenim Državama.
Spremate li kakvu ekspediciju u budućnosti?
Da, jer natjecanja ima na sve strane u posljednje vrijeme i ponekad mi se čini da pobjeđivanjem ne razvijam vještinu i ne napredujem. Želim raditi i nešto drugačije, a ekspedicije su točno to. Na njima možete nizati rekorde, ali za takvo što prvo trebate otići u Argentinu, u Patagoniju, i ostati ondje najmanje tri godine kada će vam rekordi biti zajamčeni.
Nedostaje li vam ‘ono drugo’ jedrenje?
Volio bih da imam više vremena jedriti na moru. U Hrvatskoj sam, oko Orebića, imao priliku jedriti na katamaranu i jako sam se zabavio. Iznenadila me činjenica da mali broj jedrilica koristi vjetar kao pogon za jedrenje, već svi koriste motore brodova.
Planirate li letjeti nad Jadranom?
Planirao sam letjeti već ove godine, ali taj se plan izjalovio. Vjerojatno ću se vratiti u svibnju iduće godine i letjeti nad otocima s letjelicom GP 15, koja je najbolja za takve uvjete jer ste najsigurniji s jedrilicom s električnim motorom. U teoriji je izvedivo, ali ipak treba vidjeti koliko je ugodno, jer se nad morem zračne struje kreću na specifičan način. Ako uspijem, možda privučem i druge pilote na Jadran.

Olivier Poncin
Karin Paggi