Josip Stojanović Jolly

by Yachts Croatia

Josip Stojanović Jolly – Strog, pravedan i uspješan

S pedeset godina Josip Stojanović Jolly ima gotovo tridesetogodišnje poslovno iskustvo, a danas gradi novi hotel, povećava mrežu za Mercedes u Dalmaciji i ne pomišlja na mirovanje

Šibenski poduzetnik Josip Stojanović Jolly iza sebe ima respektabilnu poslovnu karijeru, dugu gotovo 30 godina, koju je gradio u različitim područjima poslovanja. Da Jolly, kako ga zovu gotovo svi koji ga poznaju, ima žicu za biznis, odavno nije tajna, a o tome kako je počela njegova karijera, kaže: ‘Prvi moj posao bio je diskoteka, a za nas se čulo kada smo počeli s koncertom Miše Kovača. Njegov honorar je tada bio 200.000 dinara, što je bilo kao sada 20.000 eura. Cijena je bila u redu, ali Mišo mi je tražio 80.000 dinara unaprijed. Moj prijatelj je držao diskont pića u Šibenki i dao mi je dva kamiona pića koje smo prodavali na Gospi od Anđela, na Visovcu. Napravili smo 80.000 dinara prometa i ja sam taj novac odnio Miši u Tribunj. Kada sam mu rekao da je honorar malo previsok, kazao mi je da neka bude 170.000, ako koncert ne uspije. Međutim, ne da nije uspjelo… To je jedna ledina na Miljevcima, mogao je ući tko god je htio, a nitko nije ni zid preskočio. Ukupno je bilo 3500 ljudi koji su platili ulaznicu. Od pića smo nudili Juru, pivo, mineralnu i kolu; nije tada bilo puno priče. Imali smo 18 konobara iz Šibenika koji bi više uzeli sebi nego gazdi, a tada nije bilo zaduženja za robu. Moj glavni zadatak je bio samo uzimati novac od inkasa od njih. Platili smo i Mišu i piće, i od tada tko god bi tamo došao, znao je da je tu bio Mišo. Nisu znali ni za Miljevce ni za diskoteku Amadeus.’
Kada je to bilo?
Bilo je to 1987. godine, a prvi dućan sam otvorio 1989. Bila je to prva privatna trgovina u Drnišu i druga u županiji. Onda sam otišao u rat, a kada su se oslobodili Miljevci, počeo sam ponovno raditi. Otišao sam još i na Oluju, diglo je cijelu moju tvrtku i ja sam se sam prijavio. Ne može ti tako nitko ništa reći, pa kritičarima samo kažem: ‘Nisam te vidio u Kninu gdje sam došao među prvima.’ U ratu sam ostao bez ičega. Ostao sam bez dva dućana u Drnišu, i to preko noći. Imao sam 10.000 maraka, kao i moj otac, i s tim sam počeo u Šibeniku. Ugostili smo 32 ljudi iz moje obitelji kod djeda i bake, u prognaništvu, spavali su po podu. Djed je 14 pršuta za njih izrezao.
Unatoč svemu, uspjeli ste u mnogim sferama poslovanja. Koja je vaša formula za dobar biznis?
Mene su ljudi respektirali, ali i bojali me se, a ja ne znam zašto, uvijek sam se trudio biti normalan. Moj skladištar je sa mnom od 1992. godine, kada sam otvorio prvi dućan. Neki dan smo se prisjetili vremena kada je marka pala s 4,44 na 3,70, kada se kupovala roba po 4,44, a prodavala po 3,70. Kako je u tvrtki nastala panika, došao mi je jedan radnik i rekao: ‘Direktore, mi smo se dogovorili da ćemo raditi šest mjeseci bez plaće.’ To nije bilo potrebno, ali je bila vrlo lijepa gesta i to puno vrijedi… Uvijek sam bio strog i pravedan. Ako treba, za pravog radnika sve ću dati, pa i krvi ako treba, a neradnika odmah treba potjerati. Sa svim radnicima sam na ‘ti’ i sve ih znam poimenice. Sada ih imamo 400 u svim tvrtkama. Prije nas je bilo 750, a kada sam prodao dućane, rekao sam sebi da nikada neću imati više od njih 50… Ali čovjek je stvoren da stvara. Odavno sam mogao ništa ne raditi, ali takav sam da moram dalje.
Zašto ste ušli u svijet automobila? Jesu li oni i inače vaša velika ljubav?
To nije bilo iz neke ljubavi, nego je slučajno ispalo. Ne bih nikada ušao u taj posao da se Škojo i Gašparić (prodavači Mercedesa) nisu zaratili. Bio sam dobar s Gašparićem, posudio sam mu neki novac, i potom sam kupio taj posao u Zadru, pa i u Splitu. Danas mi je to najdraži biznis, stalno si u nekom ‘muvingu’ s ljudima, u kontaktu. Hotele volim, ali se nikada ne bih vratio u taj posao.

Josip Stojanović Jolly

Glavni Stojanovićev cilj danas je ojačati zastupstvo za Mercedes

Zašto?
Nikada nisam naučio na to da apsolutno ne vladam situacijom. Kada smo kupili Vodičanku, bivša uprava zadužila nas je za 1.600.000 eura. Ja vlasnik, a ne mogu ući do sazivanja skupštine, šest mjeseci sam imao problema. Došli su mi i sindikati, kao da će za mene raditi. Nemojte za Boga miloga. Pozvao sam radnike i pitao ih odgovara li im da rade kada ima posla, a kada nema, da idu kući. Da mi ne gledaju hoće li ostati 15 minuta dulje kako bih ih platio još 30 posto… Odakle? Rekao sam im: Ako nemate novaca, ja ću vam posuditi, a vi radite kad ima posla i za to ćete biti pošteno plaćeni. Svi su se složili i nitko više nikada nije bio u sindikatu. Nama nikada plaća nije zakasnila ni jedan dan, a počeli smo 1989. s ozbiljnim biznisom. To ljudi znaju i cijene. Kod mene vrijedi: sve firme jednako je moje vlastito ime.
Gradite novi hotel u Vodicama?
Razmišljali smo o tome da kupimo susjedni hotel, ali onda sam upao u totalnu depresiju jer su mi se vratile sve slike kako je bilo prije u Olimpiji. Onda je moj izvršni direktor Miro Mažar, koji je meni i lijeva i desna ruka, predložio da izgradimo novi hotel jer imamo još 60.000 četvornih metara zemljišta. Hotel je velik, na deset katova, i došao je iz potrebe jer imamo kongresnu dvoranu od 650 sjedećih mjesta, a samo 241 sobu. Kako smo mi najveći iskorak napravili u kongresnom turizmu i seminarima, morali smo okolo slati ljude. Došli smo do zaključka da nam treba još smještajnih kapaciteta. Od deset katova samo na šest njih su sobe, a sve ostalo su popratni sadržaji, uključujući bazen od 53 metra na vrhu i restoran na desetom katu. Problem je što u Vodicama zimi radi samo jedan restoran, a mi radimo tijekom cijele godine. Destinacija nas ne prati, pa puno ulažemo i sami. Tako smo ove godine obnovili i plažu koja će dobiti jednu potpuno novu dimenziju.
Koji vam je najdraži biznis?
Sada nam je primarni cilj ojačati posao s Mercedesom. Proširili smo se sada i na Dubrovnik, koji je veliko tržište, a daleko je i od Splita i od servisa. Imamo još i dugoročnih planova, ali ne bismo ih sada otkrivali. Ovaj nam je posao kao ‘beba’, jer ostali su biznisi svi uhodani: robna kuća, ambalaža, za hotel imamo još dvije rate staroga kredita i ne moramo ga više pomagati. Sve nove tvrtke nemaju kreditnih zaduženja, jer sam sve to financirao vlastitim novcem. Idemo ‘step by step’, a Mercedes je glavni projekt.
Kako danas gledate na Šibenik, predivan grad s velikim potencijalom?
Možda je i dobro da se ništa nije radilo svih ovih godina, da se ništa nije pokvarilo. Obnavlja se i Tvrđava sv. Nikole, napravljena je šetnica, dvije tvrđave su obnovljene, tu su NP Krka i Kornati… Tu leži veliki potencijal i ja svojim djelatnicima tumačim kako to treba znati prodati, i to u posezoni, od desetog do petog mjeseca. Oni mogu sedam dana voditi turiste ‘da im noge otpadnu’. Uz to se razvija i seoski turizam, imamo veliku vinariju, vinograde, pršutane, konje… To treba upakirati u jedan proizvod i to prodavati, ali tijekom cijele godine.
Poznati ste i kao vlasnik mnogih jahti?
Nikada nisam htio iznajmiti svoj brod; ili ga imam za sebe ili ništa. Sada gledam nešto od 50 do 55 stopa, a brod mi mora imati nešto duše, ja moram biti zadovoljan. Pritom mi budžet nije presudan, bitno je da je meni brod po guštu jer ako u brodu ne uživaš, onda sve to nema smisla. Imao sam jahte od 52, 64, 84 i 72 stope. Sada imam gumenjak MarCo koji je čudo od broda; ima kabinu, ledomat, frižider, WC. Na njemu četvero ljudi može komotno uživati, iako ja nikada nisam na njemu prespavao, to mi je dnevni brod. Brod se isplati imati samo ako imaš vremena na njemu uživati.

Matty Zadnikar
Neno Mikulić