Josip Paladino

by Yachts Croatia

Kirurg koji zahvaljuje pacijentima

Akademik prof. Dr. Josip Paladino, predstojnik klinike za neurokirurgiju kbc-a rebro i raniji ravnatelj te ustanove koji je pokrenuo njezinu dogradnju i temeljnu modernizaciju, u prvom je redu veliki čovjek – liječnik kojemu su struka i znanost alfa i omega vrijednosne orijentacije… Ali i iskreni prijatelj tisućama ljudi, te sretan suprug jedne krasne zrinke i otac jurja, luke i joška – baštinika obiteljske tradicije u maslinici i posade jednoga gumenjaka u funkciji plovećega dječjeg vrtića

Razgovor s akademikom, prof. dr. Josipom Paladinom dugo je dogovaran, pa odgađan – a razlog je bilo ‘gusto obilje’ njegovih obaveza i nepredvidljivih okolnosti. Dakako, isplatilo se čekati – susret smo napokon upriličili u Maslinici, na otoku Šolti, jednog predbožićnog jutra, u stoljetnoj kamenoj kući njegovih predaka, uz majčinu čikaru crne kave i neizostavna dva španjuleta. Tako je taj, uza sve svoje titule i ugled jednostavan i – zrači to iz njega u svakom trenutku – sritan čovik, toga jutra, bez zvonjave mobitela i bijelog ogrtača, uz očaravajuće mirise što ih donose vjetrovi Mediterana i uz pismu kosa, započeo svoju priču o…
… djetinjstvo i odrastanje?…
Roditelji su mi 1950. godine, kad sam rođen, bili studenti medicine… u teško vrijeme poraća, kada nije bilo ni hrane u izobilju, a živjeli su u malenoj iznajmljenoj sobici na Šalati, u neposrednoj blizini fakulteta. Rođen sam u Splitu, u Ulici prvoboraca, bivšoj Tartaglinoj. Ja sam zaista studentsko dijete, jer sam kompletnu prvu godinu medicine moje majke ‘položio s njom’, u trbuhu. Moj otac, nažalost, nije uspio diplomirati… pred sam kraj studija, umro je od kronične bolesti bubrega. Usprkos svim nedaćama, moja majka je ipak uspjela završiti studij, te smo se vratili u Split. Iz tog vremena, sjećam se tih sličica Zagreba, starih drvenih tramvaja, magle i velikog snijega…
U Splitu sam krenuo u osnovnu školu na Bačvicama, tamo sam proživio svoje drago mi djetinjstvo, prve dječačke tučnjave, prve ljubavi, prava prijateljstva. Majka se kasnije udala za dr. Francheskija i njih su dvoje otišli raditi u Udbinu, u Lici, gdje su osnovali Centar – majka je specijalizirala fizikalnu terapiju – za rehabilitaciju paraplegičara. S njima sam tamo proživio tri godine, sjećam se te specifične zimske ljepote krajolika. Za dijete u mojim godinama, bilo je fenomenalno da se odgaja u takvoj sredini. Nakon završene osnovne škole, vratio sam se u Split, kod moje none, te se upisao u Gimnaziju ‘Ćiro Gamulin’. Već tada sam znao da ću biti liječnik… sve majčine i očeve knjige sam čitao, gledao, a posebno me se dojmio i zainteresirao udžbenik anatomije. Pamtio sam razne pojmove, a kako imam sreće da mentalnim automatizmom selekcioniram u memoriji sve što je važno, mnogo toga je ostalo u glavi. I enciklopedije su me zarobile, sakupljao sam znanja i najraznovrsnije podatke… i pomalo kreirao svoj svijet.
Je li dobro da se u obitelji održava tradicija u nekom zanimanju?
Obično kažu da to nije dobro, ali se ja s tim ne mogu složiti. Peti sam medicinat u obitelji… Razmišljam ovako: ako neko dijete vidi što je određena struka i što ona donosi – medicina, među inim, znači da ste rijedak gost u svojoj kući, da probleme donosite sobom, te stres i opterećenja… da vas zovu kući u bilo koje doba dana, pa se morate ustati u zoru i otići u operacijsku salu… ako, kao dijete, uvidite koje su sve teškoće dio tog zanimanja i odlučite se njime baviti, onda ste prošli ‘trijažu’, prvi odabir. Smatram da to nije hendikep, dapače.
Što vas se na početku studija posebno dojmilo?
Jedan od prvih ‘sudara’ s medicinom je anatomija, koja me je fascinirala, jer je analiza detalja ljudskog tijela zapravo temelj znanja u medicini. Ako poznajete tijelo, onda možete dalje učiti o tome kako ono funkcionira. Na drugoj godini, nakon položenog ispita kod moje drage, danas pokojne profesorice Jelene Krmpotić, bio sam izabran, kao jedan od najboljih studenata, za demonstratora. Otada, sljedećih sedam godina, radio sam u Zavodu za anatomiju… dok sam na trećoj godini studija bio izabran za pomoćnog asistenta. Uspijevao sam voditi vježbe popodne sa studentima u Zavodu, a prijepodne sam obavljao svoje vježbe i išao na predavanja. Uspio sam održati takav tempo sve do 1974, kad sam diplomirao s odličnim prosjekom, te ostao potom još dvije godine u Zavodu, radeći kao asistent. Stoga su generacije studenata od 1972. do danas ostale vezane za mene i ja za njih.
U tijeku studija posebno me je privukao centralni živčani sustav, odnosno i kralježnička moždina. Naime, izučavanjem anatomije već me tada očarao, a i danas me ‘drži’, taj dio tijela, sustava ljudskog organizma, koji je najkompliciraniji, medicinaru najteži i najveći izazov… a mene su oduvijek  privlačili problemi na koje odgovore tek treba naći, pitanja koja zahtijevaju poseban napor i ulaganje u znanje da biste ih riješili i mogli na njih odgovoriti.
Tko su bili vaši najbliži suradnici na tom putu?
Promatrajući znanstvenički put akademika prof. dr. Ivice Kostovića, krenuo sam njegovim tragom, s tim što se on posvetio bazičnim istraživanjima staničnih struktura, razvoja i funkcija moždanih stanica, dok je mene više privukao klinički aspekt tog problema. Moj zamjenik, prof. dr. Pavle Miklić, zajedno sa mnom otišao je na neurokirurgiju, kao i danas nažalost pokojni docent Ilija Petrušić i dr. Miljenko Brnobić… koji su također prešli s anatomije na neurokirurgiju, što znači da nas je Zavod za anatomiju izgradio kao kirurge. Sjećam se prvog susreta s profesoricom Krmpotić: dala mi je veliku hrpu materijala, a ja sam ju upitao koji je rok… do kada trebam to obraditi. ‘Jučer, dušo, jučer!’ I tako sam naučio raditi noću, kako bih ujutro imao rezultat. Ta škola, naš Zavod za anatomiju ‘Drago Perović’, na zagrebačkomu Medicinskom fakultetu, do danas je iznjedrio ogroman broj profesora… to je rasadnik vrsnih kadrova i institucija koja je ‘probrala’ vrhunske liječnike, naučivši nas ozbiljno raditi, komunicirati, predavati…
Kako danas teče razvoj neurokirurgije, u svijetu i u nas?
Moja specijalizacija započela je 1978. godine, a susreo sam se sa strukom koja je tada bila u početnoj fazi razvoja… mikroskopska se kirurgija tek uvodila, kompjutorska tomografija mozga nastala je samo godinu dana ranije, naznake istraživanja o primjeni lasera i ultrazvuka bile su također tek u začetku… a danas je to najpropulzivnija grana u struci. Prošlo desetljeće Svjetska je zdravstvena organizacija proglasila desetljećem mozga, razvoj neurokirurgije danas se odvija izvanredno brzim tempom – pa ipak, usudio bih se reći da neistraženog ima više nego u abdominalnoj kirurgiji, traumatologiji… Mi još uvijek samo ‘čeprkamo’ po površini onih spoznaja, onoga što treba znati, da bismo mogli reći kako se približavamo srži problema.
Zacijelo, uzbudljiv svijet…?
Izvanredno zanimljiv i uzbudljiv, jer taj svijet, u koji sam ušao 1978. godine, i danas, nakon trideset godina, istražujem s jednakim žarom i jednakom predanošću izazovima preda mnom… i jednakim mogućnostima da pridonesem odgovorima, jer svaki novi list koji se okrene donosi novo pitanje. Inače, struka i razvoj u medicini su poput vožnje bicikla – ako prestanete ‘okretati pedale’, padate… Stalno treba imati ideje koje će vas vući naprijed.
Je li Zagreb, kao međunarodno relevantan medicinski centar, ispunio vaša očekivanja?
Ostao sam živjeti u Zagrebu, jer je on bio moja polazna točka, jedino mjesto u kojemu sam mogao napredovati i raditi ono što sam želio. Dakako, mnogo sam putovao po inozemstvu i odlazio tamo gdje sam mogao nešto vidjeti, čuti… Inače, polako sam gradio karijeru: postao najprije docent, potom izvanredni, pa redovni profesor, a posljednjih deset godina vodim Kliniku za neurokirurgiju u sklopu KBC-a Rebro i silno sam ponosan što će moji mladi kolege, koji su došli na Kliniku da bi stasali uza me, sutra biti – nadam se – mnogo bolji kirurzi i stručnjaci od mene. Kako svi neurokirurzi prolaze edukaciju na našoj Klinici, danas nas je sedamdesetčetvoro, dok nas je, kada sam ja krenuo, bilo samo dvanaestoro. Ponosan sam što smo razvili struku koja drži korak s najsuvremenijim trendovima u svijetu.
Europsko društvo neurokirurga podarilo je vašoj klinici atribut izvrsnosti…
Naša klinika je 25. u Europi koja ima status edukacijskog centra, a stekli smo ga nakon analize svih parametara našega rada koji govore o kvaliteti posla što ga obavljamo. Ponosni smo, kao ljudi od struke, da smo rame-uz-rame s kolegama u Frankfurtu, Berlinu, Parizu, Londonu… dok su iza nas, ‘na listi čekanja’, mnoge klinike koje raspolažu mnogo većim novcem, dok mi, zahvaljujući volji, radu i talentu, ne zaostajemo za svjetskim standardima.
Dobili ste poziv iz Splita…
Moj kolega dr. Marasović zamolio me je da, ako budem u prilici, pomognem – u strukovnom smislu – kolegama s Neurokirurgije u Splitu. Riječ je o izuzetno dobroj i vrijednoj ekipi, koja radi u KBC-u Firule, s primarijusom Mirom Jurinovićem. Obećao sam sve što je u mojoj moći i realno, a to je edukacija ljudi i njihovo akademsko napredovanje… s velikim žarom i svim srcem ću pripomoći, usklađujući tu suradnju s obavezama šefa Klinike na Rebru. Naša struka funkcionira kao jedan ceh – malo nas je i pomažemo jedni drugima… stoga je prirodno da ću pomoći u nastavku karijera tim mladićima.
Što vama Split inače znači?
To je moj rodni grad, koji me neopisivo privlači i svaki novi dolazak mi je ‘punjenje baterija’. Kada ga ugledam s Klisa, osjećam nešto nalik onom kao kad skinete cipele što vas žuljaju, te osjetite golemo olakšanje. E, tako se ja tada osjećam, odahnem… Imam još oko osam godina karijere pred sobom, do umirovljenja po zakonskim uvjetima, ali i obilje planova o daljnjem razvoju. S druge strane, ostao sam u srcu Dalmatinac, Splićanin po korijenima, žestoki hajdukovac… Moje emocije i moja obitelj su tu, braća i majka, tako da oduvijek živim na relaciji Zagreb – Split.
Kakav je osjećaj kad ulazite u operacijsku dvoranu i znate da od vještine vaših ruku ovisi nečiji život?
Teško je to tako opisati, rekao bih – kao kad se vratite kući i legnete u svoj krevet. Naime, tamo se najbolje osjećam i ponašam se posve prirodno, jer meni to nije odlazak u neko neprijateljsko okruženje… mjesto gdje se stvaraju tenzije. Ja se operirajući kreativno ispunjavam i opuštam – na najljepšemu mjestu tijekom dana. Ali, da me krivo ne shvatite, u emotivnom smislu ipak je najljepši trenutak kada dođem kući i kada me zagrle supruga i moja tri sina… ali, kad je riječ o radnom funkcioniranju, najbolje se osjećam u operacijskoj dvorani. Postoje gradacije u smislu dobar, bolji, najbolji… a ja vjerujem da postoji još jedan stupanj: prirodan. Ja se, dok operiram, ne osjećam najbolje, nego upravo prirodno.
Kakvo je vaše mišljenje o novoj zdravstvenoj reformi?
Iskreno, posljednjih se pet godina bavim isključivo Klinikom, a tim sam ‘globalnim pitanjima’ bio zauzet dok sam bio ravnatelj KBC-a, tako da sam se… ne bih rekao izgubio, nego izvukao iz tog dijela posla. Tako zbivanja u kontekstu reforme pratim samo iz medija i po onom što čujem u komentarima kolega. Zdravstveni sustav u Hrvatskoj vjerojatno zaslužuje, kao i svaki drugi, proces dogradnje i daljnjeg razvoja, što možete nazvati i reformom… ali, u svakom slučaju, nadogradnja i unapređenje jesu potrebni. Govori se mnogo, ali se sve svodi na analizu načina na koji će netko moći platiti određene zdravstvene usluge i kako će se usmjeravati tokovi financija na tom području. Mislim da je to samo jedan aspekt problema, postoje i drugi, a to su organizacijske i strukovne reforme, koje nisu ništa manje važne. Smatram da moramo mnogo bolje surađivati kako bismo više zajedno učinili, bili učinkovitiji i kvalitetniji u racionalizaciji… te postigli viši stupanj iskoristivosti potencijala. Primjerice, imamo 65 bolnica na 4,5 milijuna stanovnika i dio hrvatskog korpusa u susjednoj državi, na potrebe kojega također treba računati. A da dođete gradonačelniku Pariza i kažete mu da vam treba 65 bolnica u gradu s otprilike jednakim brojem ljudi, mislio bi da ste ludi… iako treba napomenuti da Hrvatska ima svoje dijelom otežavajuće značajke, geografske, odnosno prostorne, dok svaki stanovnik mora imati pravo na jednake mogućnosti korištenja zdravstvenih usluga. Racionalnošću u projekcijama i organizacijskim parametrima, te koncentracijom kvalitete, u smislu osmišljenoga strateškog razvoja zdravstvenog sustava, mogli bismo postići bolje korištenje raspoloživog novca, kanalizirati ga tako da se postigne bolji rezultat.
U zdravstvu je educirano ljudstvo najskuplje?
Da, edukacija traje izuzetno dugo, od studija do specijalizacije… dodate li i potreban staž, to je najmanje 15 godina. S druge strane, mi nismo izolirani otok, ne možemo raditi bez potpore onih oko nas, neurologa, neuroradiologa… Taj proces treba gledati kroz prizmu gospodarenja realnim resursima, onoga što u ekonomiji nazivaju održivim razvojem. Ne možeš si zadati ciljeve koji nisu ostvarivi ni realni…
Što biste vi mijenjali?
Treba istražiti korjenite osnove sustava i tako oblikovati i voditi procese što ih nazivamo reformom. Rekao bih nešto što svima neće biti drago čuti – nisam siguran da Ministarstvo zdravstva treba biti, što se vođenja tiče, isključivo u domeni liječnika. Naime, u našoj edukaciji ni minuta nije posvećena onom što bismo mogli nazvati edukacijom za menadžerstvo, ekonomiju, biznis u zdravstvu. Mi liječnici ipak smo, što se toga tiče, stanoviti ‘fahidioti’, usmjereni samo na ono što je glavni cilj u našem poslu, a to je liječenje ljudi. Možda bi ekonomisti trebali imati veću ulogu u organiziranju i planiranja sustava, posebice kad se govori o primarno ekonomskim parametrima. Zdravstvo, naime, danas troši ogroman dio državnog  proračuna, pa predstavlja  potencijalni izvor domino-efekta… koji može pokrenuti niz negativnih zbivanja u ekonomiji cijele države. Iz svega toga izvlačim zaključak, da bi ulogu stratega u koncipiranju ekonomskih parametra trebalo dati onima koji su u tomu kompetentniji od nas liječnika.
Prema ‘javnomu mnijenju’, najkorumpiraniji ljudi u Hrvatskoj su političari, onda slijede liječnici; kakav je vaš komentar?
Ako ste odlučili baviti se medicinom, onda morate sebi izbistriti u glavi… da vam kristalno jasna bude činjenica koju ulogu, kao osoba u sustavu, imate. Ako se postavite ispravno, shvatit ćete da ste tu da služite, a ne da se služi vama. Znam zašto to kažem… Naime, ponekad mi je zaista teško, navečer oko 18, 19 sati, da me, kad izađem iz operacijske dvorane i svlada me umor, obično dočeka 10-15 ljudi koje treba pregledati, pogledati im nalaze. Ti ljudi stižu iz cijele Hrvatske i njima je sigurno mnogo teže nego meni, koji sam upravo izašao iz sale i skinuo rukavice. Uvijek morate naći dodatne snage da zatomite impulse i kažete: ‘Umoran sam, ne mogu vas primiti… dođite sutra.’ Sjetite se da ste tu da biste im pomogli, da staloženo sjednete i poslušate što ih muči, koncentrirate se i pokušate riješiti problem… Znači, morate sebe pozicionirati u odnosu na pacijenta – to je filozofija naše struke, o kojoj nas možda premalo uče na fakultetu, ali kad shvatite da vam je služiti, biti od pomoći onomu komu ta pomoć treba, tada nikada nećete dovesti sebe u iskušenje da razmišljate kako ucijeniti pacijenta ili iz njegove bolesti izvući nekakvu korist. Na mojoj Klinici ne postoji lista čekanja – od pregleda do operacije čeka se dva do tri tjedna, bez obzira poznajete li mene ili nekog od mojih liječnika. Ako se pitate zašto, odgovor je u tomu što  se pacijentima jednako izlazi ususret i nema nikakve mogućnosti da se događaju negativne stvari. Inače, ne kažem da korupcije među liječnicima generalno nema, i oni su samo ljudi, od kojih neki ‘izgube etički kompas’ i ponašaju se tako da potonu u kriminal.
Poznato je da vi redovito zahvaljujete svojim pacijentima – objasnite nam zašto?
Mnogo puta sam doživio da mi pacijent kaže ‘hvala’, a ja uvijek, pa i ovom prilikom, kažem ‘hvala vama, moji dragi pacijenti’. Jer, zamislite kakvo povjerenje morate uživati ako pacijent pristaje… dopusti vam da dirnete srž njegovoga bića, mozak, leđnu moždinu… A svatko je ono što jest, jer mozak kreira njegovu osobnost. Tako onaj tko dođe da ga operiram meni daruje nešto veliko, apsolutno povjerenje. Daje mi svoj život u ruke, pa me taj osjećaj potiče da mu zahvalim i zato što u meni vidi nekoga komu vjeruje. Svoje mlade kolege nastojim naučiti tim i bliskim životnim vrijednostima i izgraditi u njih takav način promišljanja. Mi liječnici izuzetno mnogo dobivamo već svojim statusom i poznanstvima, stručnim i javnim imenom, osobitom važnošću u kojoj živimo… jer, kad se sve zbroji, ljudski se život vrednuje stanovitim zadovoljstvima, nekim izuzetnim trenucima, osjećajima sreće, ponosa, ljubavi… Ako to tako shvatite, onda iznos na vašemu bankovnom računu ne mora biti ni u kakvoj proporciji sa srećom i zadovoljstvom. Postoje familije koje su blagoslovljene djecom i koje su stoga sretne, a postoje i vrlo bogate, koje imaju sve u materijalnom smislu, ali kojima nedostaje ta sreća. Etičan i moralan cilj treba biti upravo ta ‘sreća u malim stvarima’ i osjećaj poštovanja i ponosa, a ne broj ‘s mnogo nula’ na računu.
I sami ste nedavno prošli tešku operaciju; kako ste se osjećali kao pacijent, je li vas bilo strah kada ste ulazili u operacijsku dvoranu?
Da, bilo me je strah… i ja sam običan čovjek, ne znam nikoga tko ne poznaje strah. Osjetio sam ga mnogo puta u životu, ali se znam kontrolirati. Nadzor nad strahom je zapravo mjera parametra uspješnosti u funkcioniranju u bilo kojoj situaciji, bilo da ste vozač Formule 1, ili dok igrate briškulu. Prema tome, ako ga uspijete svladati, možete biti uspješni u stanovitim okolnostima, a ta je sposobnost izrazito individualna. Neki to ne mogu i uzimaju razna sredstva da se izvuku iz takvih situacija. Inače, morao sam operirati degenerativno oštećenje vratne kralježnice, i to u vrijeme kad sam bio ravnatelj KBC-a i počinjao je projekt rekonstrukcije bolnice, tako da nisam imao mnogo vremena da ga posvetim samomu sebi. Stoga sam zakasnio s operacijom… Tog dana, ujutro sam odradio sastanak uprave, obavio kratak razgovor sa svojim prijateljem i otišao u operacijsku salu – pješke. Nisam htio dati do znanja svojim ljudima da sam uplašen, da se moj strah ne prenese na njih. Legao sam na stol, znao sam da sam u sigurnim rukama, i toliko o strahu… Oporavljao sam se na odjelu, a  petog dana nakon operacije došla nam je pacijentica iz Siska, u kompliciranom stanju, dečkima je bilo vrlo teško i ja sam otišao pomoći im u toj istoj sali.
Koja glazba svira u vašoj sali dok operirate?
Nisam tako star da ne slušam rock, štoviše obožavam ga, pa uvijek zamolim kolegice da nađu nešto dobro – da ‘praši’ pravi rock and roll.
Vi ste idejni začetnik humanitarne akcije ‘Korak u život’; kako je rođena ta ideja?
Ako ste u prilici i ako vam se čuje glas, tada imate odgovornost i da nešto pokušate učiniti. Smatrao sam da su autoritet mojeg imena i strukovna vrijednost moga rada stanovit zalog, osnova da nagovorim ljude argumentirano, nikako pritiskom nego nastojanjem da me čuju oni koji mogu pomoći. Pomaganje onima oko nas da nađu sebe, ili da im se dade nešto što je potrebno njihovim životima da ostvare kvalitetu života iznad razine pukoga funkcioniranja tijela, da dosegnu i stanovito zadovoljstvo, da ‘imaju zdravlje’… još me davno potaklo na razmišljanje kako postoji skupina koja treba pomoć, jer nema obitelj koja tim ljudima može dati komponentu blagostanja, bilo socijalnog, emotivnog, ekonomskog… Bez obitelji nemate temeljne potpore, nemate novca, nemate ništa. Vrlo rano sam izgubio oca i znam što znači nemati jednog roditelja – ta su djeca zauvijek posebna, nemaju ono što druga većinom imaju. I tako, jednog popodneva prije 5-6 godina – na Badnjak, kada sam išao doma noseći darove za svoje najmilije, a usput i svratio do moga prijatelja Marijana Šarića, u njegov kafić, tamo su se zatekli Dario Šimić, Davor Šuker… popričali smo i netko je rekao: ‘Tko danas nosi nešto pod bor onima koji nemaju nikoga…?’ Mi nosimo svojoj djeci, a tko nosi njima? Iz tog mi se rodila ideja da pokušam – dok sam živ, dok me ljudi slušaju – pomoći toj skupini ljudi. A po zakonu vjerojatnosti, među njima mora biti neki novi Slaven Bilić, Miro Radman, Edo Murtić… Taj period, prijelaz iz puberteta u odraslu dob, emotivno je vrlo složen, ako tada izostane prava potpora, šansa da realizirate svoje prirodne talente vrlo su malene. Generacija koju sada podupiremo broji oko 150-200 ljudi, a samo 30 posto njih uspije studirati… ne možemo namiriti njihove potrebe, ali nam je ideja da pomognemo, da stvorimo kontinuitet koji će omogućiti da se računi plaćaju. Akcija je bila fantastična, ‘crescendo’ je bio 21. prosinca – svi, ama baš svi kojima smo se obratili za pomoć prepoznali su taj vapaj, od predsjednika Republike, Vlade, Sabora, gradonačelnika, svih stranaka, svih u društvenomu i sportskom životu. Prikupljeno je iznenađujuće mnogo novca, a očekujem i više. Ta akcija temelji se na osjećaju u srcu i zato sam ponosan na nju, jer je ono donijelo nešto dobro.
Poznati ste i kao kuhar – pohvalite se!
Već desetak godina na Badnjak na Klinici kuham bakalar. Naši su mi kuhari dopustili da ja to učinim i to je sada već tradicija. Riceta je 12 kg bakalara, 24 kg krumpira, te sve ostalo što ide – uz malu tajnu moje kužine. Drago mi je što su to svi prihvatili, a ja u tom činu zaista guštam.
Maslinica, vaši korijeni…
Specifično je to mjesto, tu mi svaki kamen predstavlja poveznicu s familijom, više od 400 godina smo tu, a stjecajem okolnosti ja sam ostao posljednji njezin – i da nema mojih sinova, loza Paladinovih bi se u Maslinici ugasila. Ova je kuća jedina uspomena na nekoć mnogobrojnu obitelj, moj djed ju je izgradio kao ladanjsku kuću, te, jer je bio agronom, oko nje zasadio palme, borove, voćke… Obnovio sam ju, a želim da moji sinovi Juraj, Luka i Joško ovamo dolaze, da se naša nazočnost nastavi i da ova kuća bude točka oko koje se odvija naš obiteljski život, da nas drži na okupu. Moja žena Zrinka – imao sam ludu sreću upoznati ju – zasadila je i jasmin, pa sada svi jedva čekamo proljeće da se veselimo njegovom mirisu. Ja sam i Splićanin i Šoltanin, pa nastojim i ovim dragim ljudima koji me poznaju pomoći koliko mogu. Osjećam se u neku ruku ambasadorom, zastupnikom interesa otoka Šolte.
Na kraju, štorija o vašem brodu?
Prije devet godina postao sam ponosni vlasnik gumenjaka, prave plutajuće platforme. Moj prijatelj Zlatan Zoričić naučio me je kako njime upravljati, a sada uči i moju djecu osnovama ponašanja na moru. Zabavljamo se, djeca se po brodu valjaju, skaču, sunčaju na njemu, uživaju u tomu pokretnom dječjem vrtiću. Taj brod je i prijevozno sredstvo kojim ‘skočimo’ do Trogira, Splita, Visa… sve za pola sata. Izuzetno je praktičan za djecu i zato uživamo – priča o Maslinici ne bi bila potpuna bez tog gumenjaka.

Ivan Gospodnetić
Robert Scheidt