Osnivač i većinski vlasnik Atlantic Grupe Emil Tedeschi primjer je građanske uljudnosti i šarma, koji svojim uspješnim poslovnim potezima smjelo kroči u budućnost. Nadahnuće mu je i glazba koju pušta kao DJ SMS Deutsch, te košarkaška lopta kao neprolazna strast
Na čelu jedne od vodećih kompanija u regiji, Atlantic Grupe, nalazi se osoba koju bismo mogli svrstati u hrvatski ‘poslovni Hall of fame’. Emil Tedeschi uspješan je poslovni čovjek, te ujedno i glavni sponzor košarkaškog kluba Cedevita, potpredsjednik Nadzornog odbora RTL-a, počasni konzul Irske u Hrvatskoj, član Young Global Leadersa pri World Economic Forumu, te član upravnih i poslovnih vijeća niza sveučilišta ne samo u Hrvatskoj i regiji, nego i, primjerice, uglednog ruskog Instituta za međunarodne odnose MGIMO.
Iako je danas u modernom vremenu ljudskog egoizma bitno imati, a ne biti, za našeg bi se sugovornika moglo reći da svojim radom, civilizacijskim ophođenjem, te ljubavlju koju gaji prema sportu i glazbi čini upravo suprotno.
Vaša kompanija, Atlantic Grupa, stalno bilježi rast. U čemu je tajna?
Prije svega, imamo vrlo kvalitetan tim i izvanredne proizvode koji su prepoznatljivi na tržištu, a mnogi od njih imaju i snažan internacionalni potencijal, primarno Argeta, Donat Mg, Cedevita Go!, Multipower i Bebi. Uvjet za uspjeh, kaže se, uvijek je 10 % talenta, a preostalih 90 % predstavlja puno rada. Uz malo sreće. Mene ne iznenađuju taj rast i uspjeh, jer kvalitetno radimo i to se mora vratiti. Ako pogledate koliko je kompanija napravila samo u zadnjih pet godina, pa kad se vratimo još malo unatrag i vidimo kako smo krenuli, onda je taj rezultat, bez lažne skromnosti, zbilja impresivan. Za takav rezultat, dakako, važan je i odnos s poslovnim partnerima. Da biste uspjeli, morate ostvariti dobru suradnju s kupcima, dobavljačima, ali i s cijelom društvenom zajednicom. S jedne strane su to vaši potrošači, a s druge strane, u širem smislu, svi građani. Uvijek nastojimo dio profita vratiti zajednici jer želimo poslovati i živjeti u zdravom i zadovoljnom društvu. Ako jedan ima kuću od kamena, a ostali od blata, taj nikada ne može biti sretan… u jednom će trenutku svi početi nabacivati blato na tu kamenu kuću.
Koji je bio Vaš najvažniji strateški potez?
Nije bio samo jedan, to je sigurno. Fokus je svakako jedan od važnih čimbenika. Početkom 1991. godine opredijelili smo se za distribuciju jakih brendova i potom smo razvijali i jačali poslovanje tijekom cijelog desetljeća. Početkom 2001. počeli smo razvijati segment vlastitih proizvoda, najprije s Cedevitom, pa Nevom, Melemom… Danas smo kompleksna organizacija s više strateških područja, koja je i dalje fokusirana na razvoj visokog stupnja kompetencije u onim segmentima kojima se bavi. Integracijom Droge Kolinske smo, s distribucijom i vlastitom proizvodnjom, postali jednako snažan i respektabilan sustav na svim tržištima jugoistočne Europe. U odnosu na okruženje koje već godinama stagnira ili pada, mi neprestano rastemo. Teško ćete danas naći kompaniju koja ima jednaku snagu u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Makedoniji. Na svim tim tržištima nas gledaju kao lokalnu kompaniju, iako nam je sjedište u Hrvatskoj, jer jesmo važan lokalni subjekt. U Rusiji, Ukrajini i ostalim zemljama ZND-a smo u segmentu žitarica za dojenčad i djecu među tri najznačajnije kompanije. Najveći smo proizvođač kave u regiji, a usudio bih se reći i najznačajniji proizvođač delikatesnih mesnih namaza u Europi… Zvuči pretenciozno reći da smo se razvijali upravo onako kako smo planirali, ali u glavnim strateškim elementima je to baš tako. Napravili smo na tom putu, naravno, neke greške, samo u holivudskim filmovima nitko ne griješi. Važno je da je omjer u korist dobrih poteza.
Kako gledate na budućnost kompanije?
Atlantic je u Hrvatskoj, pa i u regiji, jedan od najvećih poslovnih sustava, ali u globalnim razmjerima, mi smo i dalje mala kompanija. Ako gledamo po prihodima i broju zaposlenih, u periodu od narednih pet godina Atlantic Grupa će biti značajno veća, to nije sporno. Danas imamo gotovo pet tisuća zaposlenika u jedanaest zemalja i u sljedećih pet godina ćemo prijeći milijardu eura ukupnih prihoda. Rekao bih da ćemo ostati dovoljno mali, u tom smislu da ćemo ostati kreativna kompanija zadovoljna međusobnim odnosima, radom i stvaranjem osjećaja pripadnosti. Vrlo je važno za kompaniju da, koliko je to moguće u velikom sustavu, ne dopustimo da nas sputava birokracija. Ono što vam sigurno ne mogu reći to je hoćemo li, kada i što akvirirati ili se s nekim spojiti, što bi moglo rezultirati značajnijim širenjem portfelja. Neki dan nas je netko nazvao jugoistočni Nestlé. To je danas najveći svjetski proizvođač hrane. To je veliki kompliment… Mi smo danas najveći regionalni proizvođač kave, veći nego drugi i treći zajedno. Drugi smo po veličini proizvođač konditorskih proizvoda, i najperspektivniji proizvođač delikatesnih namaza u Europi – naša Argeta je svjetski proizvod. U kategoriji bezalkoholnih pića smo važan regionalni igrač, u Rusiji i Ukrajini smo u segmentu dječje hrane među liderima… Nedavno smo objavili i značajno proširenje distribucijskog portfelja dugoročnim ugovorom s Unileverom za ekskluzivnu distribuciju njihovih proizvoda u Hrvatskoj i Sloveniji. Za nas je ova suradnja izuzetno važna jer je riječ o jednom od najvećih multinacionalnih proizvođača robe široke potrošnje. To pokazuje naš smjer razvoja. Važno je u svemu tome zadržati prepoznatljiv duh Atlantica i spoznaju da smo u globalnom svijetu još uvijek relativno mali. Međutim, naša je komparativna prednost u tome što možemo biti fleksibilni i gađati one segmente tržišta koji donose prednost u odnosu na gigante.
Često je Vaš odnos prema krizi dosta konstruktivan i ukazujete na optimizam. Koja su Vaša razmišljanja o ekonomiji u regiji?
Po prirodi sam veliki optimist. Teško bi bilo baviti se poduzetništvom bez stava i vjere da se nešto može napraviti. Bio bi to Sizifov posao kad biste unaprijed ulazili u tržišnu utakmicu za koju smatrate da ćete je izgubiti i da to što radite nema perspektive. Kriza jest prilika za kvalitetne, dobre i stabilne kompanije. Puno poslovnih subjekata nestaje, mnogi ulaze u poslovne probleme i postaju potencijalne mete za preuzimanje. Današnja pregrupiranja na globalnoj sceni su takva. Uzmite naš primjer: da nije ove krize, koja je šira od same regije, i da u Sloveniji Istrabenz nije bio u financijskim problemima, oni nikada ne bi prodavali Drogu Kolinsku. A mi ne bismo bili u mogućnosti kupiti takvu kompaniju, jer ne bi ni bila na prodaju. S druge strane, u danim uvjetima, gdje je za Drogu Kolinsku konkuriralo 55 ponuđača, 33 financijska i 22 strateško-industrijska, mi smo izašli kao najbolji iz te otvorene utakmice. Za one koji znaju i koji su spremni jako puno raditi, za njih uvijek postoji prilika. Što je alternativa? Sjediti i plakati. Situacija u regiji nije sjajna, ekonomski stoji loše, međutim još uvijek ima prostornog potencijala.
Na kakve potencijale mislite?
Mislim na bogatstvo i ljepotu prirodnih resursa, položaj, osobito na obali i otocima, kao i u zaleđu. Pitanje je dana kada će lokacije poput Dalmatinske zagore buknuti. Pogledajte Sardiniju, gdje su sagrađene najskuplje i najkvalitetnije vile, ili francusku Provansu. Nije more naša jedina atrakcija. Potom, regija ima velikih energetskih mogućnosti, hidropotencijala, vjetar, sunce. Još uvijek, ne kao 90-ih, ali ipak postoji tradicija industrijske proizvodnje, gdje regija može napraviti iskorak i biti konkurentna. Isto tako vidimo da u određenim industrijama, prije svega u industriji softvera, naši mladi inženjeri uspijevaju napraviti i plasirati dobar proizvod. Zbog toga se ne moraju nužno seliti iz regije. S druge strane, imamo mala poduzeća klasičnog tipa male proizvodnje koja traže klastersko udruživanje, traže veliku industriju na koju se mogu nasloniti. U našoj sredini nedostaje velikih poduzeća i sustava koji bi mogli biti jaki igrači. Malim tvrtkama s 15, 20 ili 30 zaposlenih teško je konkurirati za neki posao u Austriji ili Njemačkoj. Nedavno sam baš saznao koliko ima malih proizvođača u autoindustriji samo u Hrvatskoj. Od izrade stakla u Lipiku, do ručno šivanih navlaka za najskuplja auta na planetu. Nije komparativna prednost u svijetu samo jeftina radna snaga, naše znanje i kompetencije po strogim standardima svjetske industrije mogu naći put.
U kojoj fazi posla doživljavate najveću strast?
Sigurno najviše uživam u onome što bismo mogli nazvati razvoj ili kreacija, u stvaranju nove kvalitete. Ako mogu birati između svakodnevne rutine posla i novih stvari, naravno da me te nove stvari vesele. Opet, kad vodite kompaniju kao što je Atlantic, nema tu puno biranja, i ono što nije najveća strast treba odgovorno obaviti. Jednako uživam u interakciji s ljudima. Volim timski rad, i to je moja strast, nešto što me oduvijek zanimalo. Ako povučemo paralelu sa sportom, princip je isti. Uvijek su me zanimali timski sportovi – što kao pojedinac možeš napraviti za grupu, kako možeš oplemeniti grupnu dinamiku. Za mene je, u poslu i izvan njega, važno da sam uistinu ‘duboko unutra’ u svemu što radim. Mislim da se svaki drugačiji angažman vidi i u rezultatu.
Koji Vas ljudi posebno impresioniraju?
Impresioniraju me primarno ljudi koji su svestrani. Naravno, bilo bi besmisleno danas tražiti renesansnog tipa koji se razumije u sve. Uživam u društvu ljudi koji imaju širinu, ne pokušavaju idealizirati stvari, i koji su suptilni. Prije svega mi imponira znanje, poštenje i etičnost. Nemam neki prototip čovjeka da mogu reći ovakav me zanima i nikakav drugačiji. Ta različitost u ljudima je bogatstvo. U čovjeku uvijek pokušavam pronaći ono što je kvalitetno i u tome uživati. Nitko nije idealan.
Kakav je svijet biznismena iza kulise?
Poslovni svijet ne treba mistificirati. Sve nas zabavlja gledanje filmova kao što je ‘Vuk s Wall Streeta’, ali na velikom platnu su stvari ipak prenaglašene. Ima, naravno, u određenim trenucima stvari koje samo vi vidite, ali nema tu velikih tajni. Biznis nije kazalište, predstava za publiku. Ako to i postavimo na taj način, onda iza kulise stoji puno ljudi koje ne vidite i puno posla o kojem ljudi u načelu ne razmišljaju kad na pozornici, na tržištu, vide neki proizvod. Često potrošač ni ne sluti koliko je truda bilo uloženo u kreiranje nekog proizvoda da bi on bio tako kvalitetan. Stotine stručnjaka, koje kupac nikada ne vidi, rade posao: oni koji nabavljaju sirovinu, razvijaju proizvod, obavljaju u proizvodnji, u promociji… Puno truda, skica, nerealiziranih stvari, kao i u svakom poslu.
Malo o Vašoj svestranosti i ulaganju u sport…
Kao kompanija smo već prije nekih sedam godina odlučili ulagati u KK Cedevitu, suštinski na dvije razine – s jedne strane, kao glavni sponzor seniorske profesionalne momčadi ulažemo u promociju brenda, a s druge strane, kroz klupski pogon ulažemo u rad s više od 1000 djece. Koliko su profesionalna ekipa i trener uspješni, to ovisi o njima. Ove godine smo izuzetno dobri, imamo odličan omjer u regionalnoj ABA ligi, a u Euro kupu smo odigrali relevantnu ulogu. Najgledanija smo momčad u gostima, što je veliki kompliment. Kao gradski klub želimo i radimo na tome da stvorimo naviku Zagrepčana da nas dolaze gledati. Radom s klincima, pak, ponašamo se kao društveno odgovorna kompanija. Jako puno truda ulaže se u djecu i mlade, a u Dom košarke Cedevita na Velesajmu uložili smo i značajna financijska sredstva. Stotine mladih od 5 do 18 godina svaki dan treniraju i danas imamo najjaču školu košarke u regiji. Za razliku od sponzorstva, koje je po prirodi stvari komercijalni odnos, rad s djecom ne promatramo kao biznis, nego kao vraćanje dijela profita društvu. Mlade ljude smo maknuli s ulice i usmjerili ih prema sportu i timskom radu. Možda se pojavi i neki klinac koji može postati vrhunski profesionalni košarkaš i krenuti u NBA, pa će i klub profitirati, super. Ali to nije temeljna ideja rada s djecom. Za mene osobno sport je više od fizičke aktivnosti, to je način razmišljanja… Uvijek sam se bavio sportom, pa i danas dva puta tjedno s dečkima igram na dva koša i to mi je vrlo važno.
Imate li političkih ambicija?
Nemam ambiciju ni želju baviti se politikom na nekoj izvršnoj funkciji. Nikada nisam bio član ni jedne političke stranke. Politika me zanima kao građanina i kao čelnika jednog od najvećih poslovnih sustava u zemlji i regiji, i u tom smislu mislim da sam dovoljno vidljiv u medijima i javnosti, te da svojim ponašanjem, poslovanjem i istupima otvoreno i jasno iznosim stavove prema važnim pitanjima. Možda baš ta istupanja, doticanja različitih bitnih tema, dio javnosti promatra kao neku pripremu za ulazak u politiku. Ja mislim da sam na taj način društveno koristan, ali ulazak u političke strukture me ne zanima.
Gdje volite da Vam misli vrludaju?
Tko to može kontrolirati… najbolje je kada radim i kad sam tome potpuno posvećen. Nekada misli odlutaju, pogotovo ako sam umoran. Živim i volim ovo što radim. Često govorim, osobito kad sam pred studentima, da za mene sintagma ‘slobodno vrijeme’ nema značenje. Što je suprotno od toga, zarobljeno vrijeme? Teško mi je čuti kad mi netko kaže da jedva čeka petak ne bi li uhvatio malo slobodnog vremena. Ljudi koji tako osjećaju su stvarno zarobljeni onim čime se bave. Velika stvar je raditi ono što voliš, da ne doživljavaš posao kao okove. Jasno mi je, naravno, da nisu svi u toj situaciji. S druge strane, volim ljude koji imaju različite interese. Kada bi posao bio jedini interes, rekao bih da je i to tragedija. U onom dijelu dana kad se ne bavim poslom, moje vrijeme je slobodno za sve aktivnosti koje me vesele i čine sretnim.
Gdje je Dalmacija u Vašim koordinatama?
Ja sam Zagrepčanin korčulanskih korijena i stvarno se osjećam purgerom. Kod nas kažu: od tamo si odakle ti je žena. Drugo, u Zagreb sam došao s deset godina i ovaj me grad izvanredno primio, prigrlio me u jednom danu. Za Dalmaciju sam opet jako vezan, trenutačno najviše preko Hvara gdje provodim dosta vremena. Korčula za mene ima jednu lijepu emociju korijena i tradicije. Međutim, otkad su mi umrli nonoti i none, rijetko idem i manje sam vezan za taj lokalitet. Ono što me uvijek žalosti, ne samo u Dalmaciji, jesu neiskorišteni potencijali. Isto tako sam često u sukobu sa stereotipima i mentalitetskim predrasudama o Dalmatincu kao lijenom čovjeku, jer to nije istina. Moje pretke i roditelje nisam nikada tako doživljavao. Činjenica stoji da cijela ova tranzicija nije bila sretna za Dalmaciju. S jedne strane, industrija je na koljenima i samo mali dio radi, a s druge strane turizam ne može kompenzirati za sve što ne radi. Veseli me ipak što određeni segmenti Dalmacije poprimaju obrise puta kojim se Istra dobro kreće, da se poštuje regulativa i da se vodi računa o vizuri kraja. A ono što je devastirano je, nažalost, otišlo u nepovrat. Kad vidim kako je izgledala Dalmacija na fotografijama 20-ih, 30-ih, 60-ih ili 70-ih godina prošloga stoljeća, krenu mi suze na oči. Broj stanovnika se danas nije povećao, nisu se značajnije povećali ni turistički kapaciteti, ali je prostor prilično devastiran i ova legalizacija, koja se nekako ipak mora dogoditi, pokazuje da će proći bolje oni koji su radili loše. Ipak, smatram da određene karcinome na našoj obali apsolutno treba odrezati, tako da se odrede zone posebnog interesa. Raspolažemo takvim ljepotama da bi cijela Hrvatska mogla biti nacionalni park. Naravno da bi jedna visoka regulacija naišla na neodobravanje mnogih, jer bi tako regulirani prostor bio teže utrživ. Nitko, međutim, ne govori o tome da bi bio vrjedniji. Ja svakako mislim da moramo razmišljati u pravcu poštovanja prirode i ponašanja po visokim civilizacijskim pravilima kako bi cjelokupna vrijednost naše djedovine rasla, ali shvaćam da je u našoj realnosti to ipak malo previše idealistički.
