‘Volim odlutati sam daleko na pučinu i uživati u horizontu, valu, životu. To je osjećaj kada postanete svjesni svoje individue. Imate osjećaj da svojim duhom i plućima prolazite kroz svemir’
Kod umjetnika Brace Dimitrijevića nastala je 60-ih godina prošlog stoljeća želja da dematerijalizira predmet umjetničkog djelovanja. Njegovi radovi bili su za to vrijeme nešto novo i revolucionarno u značenju uobičajenih pojmova ljepote na umjetničkoj sceni. Izašao je iz ateljea, galerija i muzeja na ulice, trgove, u prirodu gdje je stvarao i izlagao svoj rad, i tako dokinuo granice između teorije i umjetničke prakse, a njegova djela vidjeli su milijuni ljudi. Jedan je od rijetkih živućih umjetnika koji je izlagao u Louvreu, njegova izložba u najstarijem muzeju na svijetu u Lascauxu bila je fascinantna jer nitko prije, a ni poslije njega tamo nije izlagao, osvajao je naslovnice Timesa, a danas se njegova djela nalaze u 80-ak najprestižnijih svjetskih muzeja i galerija.
Otac vam je bio slikar. Jeste li umjetničku crtu ‘pospugali’ od njega?
Vjerujem da jesam. Ima puno djece umjetnika koji možda više sliče svojim roditeljima nego što sami nešto naprave. Imao sam sreću da me otac nikada nije učio umjetnosti, nego je samo razgovarao o umjetnosti. Nikada mi nije rekao da ovdje stavim malo žute boje ili da ova crta treba biti tanja. On mi je stvorio osjećaj da je umjetnost jedan veliki proces koji se stalno mijenja. Njegov rad je također prošao kroz više faza, tako da je to bila dobra baza da ja napravim nešto na svoj način. Kasnije se, eto, ispostavilo da je moj talent potpuno drugačiji od njegova.
Za sebe kažete da ste radikalni. Koliko?
A koliko čovjek može biti radikalan kad je rođen u vremenu koje je iznjedrilo najveće umjetnike? Mislim da sam napravio dva iskoraka, barem kako se to interpretira po velikim metropolama, pa je tako validno i ovdje. U New Yorku se smatra da sam iznio umjetnost u javni prostor, a po ostalima je to bila praksa u svjetskoj umjetnosti bez presedana, gdje sam koristio umjetnička djela svjetskih majstora od Matissea, Modiglianija, Cézannea do Leonardove Madonne ili crvenog i crnog kvadrata Maljeviča.
Inspiracija dođe, a što se onda događa?
Onda ide dugotrajan radni proces. Recimo za ‘Slučajnog prolaznika’ sam godinama tražio dozvolu da ga izvjesim, pa se slučajno ukazala prilika. Godinama sam tražio i da se skine slika Kandinskog kako bi se stavila u postpovijesni triptih, gdje je teorija glede tog rada bila u potpunosti razrađena. Kada dolazite iz neke manje sredine, nije evidentno da kažete direktoru Nacionalne galerije: ‘Skinite ovu sliku kako bih ja pored nje stavio jabuku, letvu ili bicikl.’ Ta jedna upornost, zahvaljujući vrlo preciznoj viziji, dovela je i do takvih rezultata. Projekt Lascaux, odnosno projekt izložbe u najstarijem muzeju svijeta, trajao je 29 godina, koliko je trebalo za ishođenje dozvole, a sama izložba je trajala samo dva sata. Postoje radovi koji su napravljeni bez dozvole, npr. kad se vješala fotografija ‘Slučajnog prolaznika’ na fasadama zgrada gdje su krovovi bili strmi i gdje je vjetar bio jak, za to je trebala jaka vjera, uložena je jedna ogromna količina rada i to se nije moglo postići iz ateljea.
U svoje radove volite stavljati anonimne ljude, obične prolaznike? Koji je tome razlog?
Mislim da je svaki čovjek genijalan dok se ne pokaže suprotno. Svaki nepoznati čovjek je za mene jedan ogromni potencijal znanja, moj afte ego. Taj čovjek nosi sasvim druga iskustva od mojih i svijet je bogatiji sa svim tim radosnim iskustvima, nego s iskustvima koja su došla od pojedinih ljudi koji su poznati. Jednostavno mislim da je znanje, i sadašnje i buduće, povezano sa skupinom znanja svih ljudi i da će se to pokazati kao akumulacija nekih iskustava u vremenu nekog dugotrajnog razdoblja.
Ideja u umjetnosti…
Ideja u umjetnosti daje umjetnosti konkretan proces. Kažem da nema umjetnosti bez intelektualne provokacije. Ako se netko ne zamisli nad vašim djelom i ne stane, znači da umjetničko djelo nema taj impuls koji treba imati da zaustavi čovjeka i natjera ga da misli, da promijeni stvar.
Je li vam važno gdje izlažete?
Ne, možda upravo zato što mi to nije bilo važno, nisam imao strategiju izlaganja samo u poznatim galerijama. I to je dovelo do toga da su me velike galerije i pozivale, prepoznajući u mojim uličnim radovima ono što su oni željeli izlagati. Čovjek sam koji je izlagao na mjestima najšireg spektra. Jedan sam od rijetkih živućih umjetnika koji su izlagali u Louvreu, moji radovi se nalaze u 80-ak muzeja – od Londona, Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku do Muzeja moderne u Parizu. Vrlo sam ponosan i na svoje nastupe po ulicama, gdje je bilo intervencija slučajnih prolaznika, koji bi eventualno potpisali rad ili moji rani radovi. Recimo, 1968. sam napravio jedan rad koji se zove ‘Slučajna skulptura’, gdje sam prosuo kilogram gipsa na asfaltu preko kojeg su automobili prolazili velikom brzinom i kreirali veliki oblak. To je imalo atribute klasične skulpture poput volumena, materijal je gips, samo što se taj prah ne bi zadržao, nego je nestao. Ali ta ideja temporalnosti provlači se kroz sve cikluse moga rada. Primjerice, kada stavite jabuku pored Matisseove slike, shvatite da je ta jabuka kao jedan sat, jedno mjerilo vremena, jer je u mojim izložbama predviđeno da se jabuke mijenjaju, a da slike ostaju. Te interakcije između običnih predmeta i remek-djela daju jedno značenje koje sam ja zacrtao. Međutim, ta značenja nisu uvijek fiksna i mnogi ljudi iz publike otkrivaju svoja značenja i ulaze u taj asocijativni sistem.
Novinar i pisac Miljenko Jergović vas je nazvao ‘sarajevski mangup’…
Veliki je kompliment kada jedan talentirani pisac napiše jedan tako lijepi tekst. Znate, postoje razne vrste mangupluka, ali ta intelektualna transgresija, ajmo reći, mangupluk je jako bitna u umjetnosti. Kada Marsel Duchamp kaže ‘ja više neću stvarati ništa’ pa donese rešetku za sušenje boca i stavi to u galeriju, to je mangupluk s jednom debelom intelektualnom, umjetničkom i art-povijesnom podlogom.
Danas postoje mnoge krize u svijetu, postoji li neka vrsta krize u umjetnosti?
Ne vjerujem da postoji kriza umjetnosti, jer nju stvaraju ljudi sa svih kontinenata i meridijana, ali postoji kriza prezentiranja, odnosno izlaganja. Umjetnost je puno starija od novca. Logično, novac je potreban, dobro ga je imati, ali ne može se praviti jednadžba između novca i umjetnosti, to sam pokazao na stotinu primjera. Modigliani, Van Gogh i mnogi drugi nisu nikada prodali sliku za svog života, a danas te njihove slike vrijede pravo bogatstvo. Očigledno je da nešto ne štima, ta slika da je sto milijuna ne bi bila u skali vrijednosti zapadne civilizacije, u Modiglianijevu ateljeu pored lavora u kojem se on kupao ili štednjaka na kojem je kuhao… Umjetnost je za mene nešto najsvjetlije što postoji. I te moje instalacije su proizišle iz toga da se umjetnosti vrati ‘nobility’ – ono plemenito što umjetnost treba nositi. Kada bi se granice ili distance mogle mjeriti, najveća distanca bi bila između dogme i vjere. A moja vjera u umjetnost proizišla je uz odrastanje uz oca umjetnika, zatim nekoliko Vidovića, Deškovića koji su moji baba i djed kupovali i jednostavno sam od svoje 24., 25. godine počeo smatrati da je vrlo neprimjereno promatrati sliku kao nešto što vrijedi milijune. Ona je to u zadnjoj instanci, a u prvoj je ona nešto duhovno, što je manira određenog seta vrijednosti, a to se izgubilo u pasivnom promatranju i atribuciji tih milijuna u prvom planu i pristupu slike.
Tko vas je fascinirao u životu?
Prvo moj otac koji je bio hrabar čovjek i koji je imao tu vrstu pedagogije da bude dovoljno pametan da zna da se umjetnost ne može ni objasniti, ni naučiti. Druga osoba su moji kolege umjetnici, Hallie Flanagan, Melis, Joseph Beuys, Richard Serra… koji su mi dali do znanja da hijerarhija između umjetnika ne postoji. Ako ste vi nositelj određene formule što ste je proizveli, to je plasirano negdje u nekom kozmičkom rasporedu vrlo blizu ili daleko u odnosu na njih. Način na koji su se ti veliki umjetnici odnosili prema meni bio je vrlo ohrabrujući (znao sam da je Beuys stariji od mene 25 godina), ali oni su me uzimali sebi ravnom na toj razini umjetnosti. Ja sam također donio neke novine kao što su i oni deset ili dvadeset godina prije mene. Bio sam fasciniran jednostavnošću tih ljudi, a i sam se trudim biti takav.
Gledam, mislim…
Gledam, mislim, stvaram. Čovjek od samog početka umjetnosti stvara sliku da bi objasnio prvo sebi, a zatim drugima. Kada imam situaciju koja je faktički bila nemoguća, nezamisliva, na primjer, da ću skinuti Van Goghov portret i staviti ga zajedno sa stotinama naranči na jedna pijačna kolica. Prvi razlog je da sam to poželio vidjeti, a onda to podijeliti s nekoliko bliskih ljudi. Na kraju je ispalo da su je vidjeli na tisuće ljudi. Ili, recimo, izložba u zoološkom vrtu u Parizu koju je posjetilo više od milijun posjetitelja. Ta izložba, što mi je bilo neobično drago, imala je 12 prikazivanja na CCN-u, što se rijetko dešava, jer CCN nije kulturni kanal. Ali, postoje neki produkti gdje krenete od sasvim intimnog u širu priču koju sami ne možete proizvesti. Kada sam imao izložbu u galeriji Teip, triptih sa slikom Modiglianija u ormaru s velikom tikvom na vrhu, ta fotografija se pojavila na naslovnici Timesa. Takva stvar se do te 1986. godine nikada prije nije dogodila, a zapravo je sve krenulo od polemike jednog konzervativca koji je rekao da se slika ne može na takav način izlagati. Onda je jedan vrlo utjecajan čovjek, Lord Konrad, napisao tekst kao odgovor gdje kaže da je umjetnost uvijek služila ne bi li se od stare stvarala nova. Metaforično, a i direktno se pravila nova umjetnost i ta je polemika narasla tako daleko da su iz Timesa tu reprodukciju stavili na naslovnicu uz vrlo indikativan naslov ‘Modigliani od 2,5 milijuna funti drži otvorena vrata ormara’. Gdje su bili ljudi i što se nije jedan takav polemičar pokazao u vrijeme kada je Modigliani sjedio na Montparnasseu i visio po lokalima u besparici. Moj rad na izvjestan način otkriva i istovremeno demoncira određene negativne sociološke fenomene koji su vezani uz umjetnost.
Je li vaša kreativnost dosegnula vrhunac?
To ne znam. Recimo, ovdje postoji jedan videorad koji se zove demokracija, a skice tog rada su nastale u jednom kafiću gdje se nalaze kockarski aparati. Moji radovi nastaju svuda, uz sebe uvijek imam olovku i notes i stalno nešto bilježim.
Koliko riskirate da biste išli naprijed?
Potpuno. Kada mi je jedna od najvećih galerija na svijetu ponudila da izložim moje brončane biste Leonarda da Vincija i Slučajnih prolaznika, oni su u tome vidjeli spas za umjetničko tržište u dominirajućoj estetici konceptualne umjetnosti, jer su bile crno-bijele fotografije i malo teksta. Pomislili su: ‘Evo nešto fantastično s čime se može trgovati.’ Međutim, ja sam ih obeshrabrio pokazujući im slajdove sa slikama Picassa, Modiglianija, Moneta, Kandinskog, Jawlenskog, i oni su tada kazali: ‘Ovdje nema ništa za prodati.’ Prevarili su se jer su mnogi muzeji kupili te instalacije i kao vlasnici slika su imali mogućnost reinstaliranja, odnosno da ponovno postave izložbu. Taj rizik u tom trenutku je bio ogroman, ti galeristi su negativno odreagirali, međutim ja sam ih cijenio i onda i danas. Nakon dvadeset godina kazali su da sam napravio veliki pomak u povijesti umjetnosti i da su se prevarili. Veliki je rizik raditi nove cikluse u određenim stvarima, ali uvijek, i danas, ponovio bih taj rizik.
Koliko danas ima iskrenog zadovoljstva u životu?
Ima ga puno, jer nije sve vezano za umjetnost, vezano je za nova poznanstva, za sport, ima puno lijepih stvari, sloboda, pa jedrenje… Volim odlutati sam daleko na pučinu i uživati u horizontu, valu, životu. To je osjećaj kada postanete svjesni svoje individue. To mi se dešavalo i na skijanju, bio sam profesionalni skijaš na mnogim međunarodnim natjecanjima i kada idete više od sto kilometara na sat, mozak vam sasvim drugačije radi. Isto je kada ste na jedrilici i kada jedrite daleko od kraja, idete u orcu i imate osjećaj da svojim duhom i plućima prolazite kroz svemir. Kada se sjedini vaše tijelo i misao s tim okolnim ambijentom i kada nema nikog, nego ste samo vi i val. To je fantastičan osjećaj. A volim i kartati sa svojim prijateljima vatrogascima.
Imate li poriv krenuti u neku novu avanturu?
Skretao sam s rute mnogo puta, čovjek ne ide u avanturu, nego avantura ide k njemu. Zavisi od mentaliteta i ima li dovoljno hrabrosti ići u tu avanturu, a ja sam sebi pokazao i dokazao da imam hrabrosti uvijek kada je trebalo, kako onda, tako i danas.
Kakvu radnu atmosferu preferirate?
Radim od atelijerskog, uličnog do muzejskog konteksta, sa slikom Leonarda da Vincija radio sam u Louvreu jer se slika ne smije iznijeti vani. Moj moto koji zvuči kao poetska rečenica može se shvatiti i doslovno: ‘Louvre je moj studio, ulica moj muzej’, a može se shvatiti dosta eksplicitno.
Demokratizacija umjetnosti…
Ona je povezana s buntom 1968. godine, i kod mene je još i više potencirana, jer sam radio te radove namijenjene javnom kontekstu, od javnih spomenika do memorijalnih ploča, na kojima bih bilježio ili klesao u kamenu gdje žive slučajni prolaznici. Ta umjetnost je bila ponuđena svima, ja sam dovoljno demokratičan sam po sebi da znam da će svaki čovjek iz toga izvući nešto drugo.
Fotografije Z. Sunko i Arhiva B. Dimitrijević
