Svetac ili Sveti Andrija – pučinski otok u viškom arhipelagu, praktički na kraju jadranskog svijeta, bio je inspiracija brojnim hrvatskim umjetnicima, koje je privukla njegova mističnost i ljepota prirode
U svom putopisu o otoku Svecu ‘Teutin dvor’, 28. 3. 1930., Tin Ujević otočić Jabuku, trinaest milja udaljen od Sveca prema zapadu, naziva ‘dalmatinskom ultima Thule’ – naselje na sjeveru Grenlanda, najsjeverniji ljudski habitat, kako je smatrao antički svijet, pa bi za nepristupačan, a donedavno nastanjen otok viškog arhipelaga Sveti Andrija ili Svetac, kako ga nazivaju Komižani, bio primjereniji Ujevićev metaforičan naziv za ovaj danas pusti otok na zapadu od otoka Visa.
Gdje se nalazi otok Svetac?
U antičkoj te srednjovjekovnoj literaturi ‘ultima Thule’ sadrži metaforično značenje za bilo koji nastanjeni lokalitet koji se nalazi preko granice poznatoga svijeta. A otok Svetac bio je doista ‘ultima Thule’ – onkraj svijeta, nepoznat i nepristupačan otok između Jabuke i Brusnika kojemu se tek po bonaci prilazi jer nema nijedne zaklonjene uvale, a jedina ‘luka’ njegova nalazi se na obali iza masivnog betonskog zida, koji ne omogućuje sigurnost ni barkama istegnutim kroz uski kanal kojim se prilazi obali na lokaciji Povlov Buk na južnoj obali otoka.
Pučinski otok i ljudi s ‘olujnog arhipelaga’
Tridesetih godina dvadesetoga stoljeća ovaj pučinski svijet otkriva prvi hrvatski istraživački novinar Franjo Fuis, koji dolazi na Svetac i živi sa stanovnicima ovog otoka da bi svojim zapisima i fotografijama u zagrebačkom dnevnom listu ‘Novosti’ svjedočio o nepoznatom a fascinantnom svijetu ljudi s ‘olujnog arhipelaga’, kako je ovaj maritimni prostor metaforično nazvao Fuis. Njemu se znao pridružiti i živjeti na Svecu i slikar Mirko Kujačić, koji je svojim grafikama svjedočio o životu ovih ljudi pučine.
Reportaže i fotografije Franje Fuisa, kao i grafike Mirka Kujačića s otoka Sveca otkrivale su javnosti tridesetih godina dvadesetog stoljeća ovaj dalek, nepoznat svijet pučinskih ribara Viškog arhipelaga.
Teutin dvor
I veliki pjesnik Tin Ujević doplovio je 1930. do ovog otoka o čemu svjedoči njegov putopisni članak ‘Teutin dvor’, koji počinje riječima: ‘Dospjeli smo na posljednji rub Jadrana gdje se već kaže: Dovle i ne dalje (nec plus ultra) (…).
Ovo je jedincati neosvijetljeni otok Jadrana na kojemu još počiva dijelak patetičnosti, jedini vibrantno ganutljiv otok sačuvan za moralne arslane, a iskorišten od ribara i vinogradara. Kakve proze Jacka Londona! Ovamo, po izbor luđaci i sanjari.’ Svjedoči tako ovim riječima Tin Ujević o svom doživljaju ovog pučinskog svijeta mimo svijeta, o ovim ljudima koji čuvaju memoriju na nevjerojatne događaje na moru i s morem na otoku bez pristaništa, bez zaklona.
Čudesne priče i legende
Pišući o toponimiji ovoga otoka (J. Božanić, M. Marasović Alujević – Toponimija otoka bivšeg života Svetac i Šćedro, Filozofski fakultet u Splitu 2020.), otkrivao sam asocijativnu mrežu kolektivne memorije najstarijih (nekadašnjih) stanovnika ovoga otoka. Nizale su se fantastične priče o djeci koju su roditelji spuštali užetom niz vertikalne litice otoka da bi u rupama hvatali pučinske ptice gregule, kaukale i sokole za hranu, priče o brodolomima, priča o valu koji je usred noći 2. prosinca 1869. prodro kroz usjek Popir i pojavio se sleđa ljudima koji su spašavali brodove na obali te odnio u more šestero ljudi i njihove brodove koje su spašavali.
Nikakva traga od njih nije ostalo. Spasila se samo jedna žena čija je suknja zapela za kamenu kolonu. Nekoliko toponima čuva uspomenu na obitelj Felondini koji su nastanili otok Svetac u 18. stoljeću. Njihova gajeta puna crijepa, koji su prevozili iz Komiže za krov svoje kuće na Svecu, potonula je u oluji kod otočića Brusnika, a s njom i obitelj Felondini, čija kuća više nije nikada pokrivena.
Što je Corno Zemja?
Nižu se priče o prvim stanovnicima Zanki koji su stigli s poluotoka Gargano na otok Svetac kao sakupljači smole (pegajuoli) šezdesetih godina 18. stoljeća. Do danas ostao je toponim na Svecu koji svjedoči o eksploataciji borove smole. Lokalitet Corno Zemja mjesto je koje je dobilo naziv po crnim naslagama čađe i pepela iz peći za dobivanje katrana suhom destilacijom od smoljive borovine.
Zankiji su tada živjeli u špiljama, da bi početkom 20. stoljeća sagradili velike kamene kuće za desetak obitelji. U te tri kuće živjelo je do sedamdesetak stanovnika brojnih obitelji Zanki sve do kraja II. svjetskog rata, kada se njihov broj počeo naglo smanjivati. Danas je najstariji bivši stanovnik Sveca Pjerin Zanki koji ima devedeset dvije godine (rođen na Svecu 1929). Pjerin je djetinjstvo proveo na otoku Svecu. Živio je u Australiji, a danas živi u Komiži.
Čudesne priče i legende
Njegovo pamćenje izvor je za mnoge zanimljive priče o otoku Svecu. Pjerin se sjeća kako ga je otac znao spuštati užetom do tridesetak metara niz okomitu liticu na mjestu Pomozivac kod Zlatnega Kamika na jugozapadnoj obali Sveca. Pjerin mi priča: ‘Otac bi me vezol arganelon i spustil do spile di su mlodi sokoli i, ca ćes, pruzni ruku unutra i ćapa ga i zavini mu vroton i buta ga u vriću. Po tri bi bila u gnjizdo, po kil mesa u svakega. A ili si vej mogal jist onu ribu. Svaki don riba. Riba bi te bila objila. Vajalo je digod prominit past.’
Pjerin se sjeća događaja iz godine 1972. kad su on i supruga Fanica na istezalištu brodova na lokalitetu Povlov Buk izvukli svoju barku i ostali spavati u njenoj kabini. Pred zoru probudila je Pjerina strašna huka – približavala se velikom brzinom pijavica.
Pijavica je podigla njihov brod uvis i bacila ga tridesetak metara dalje. Sreća je bila da je Pjerin uvečer vezao brod za kolonu čeličnim užetom. Probudili su se iz nesvijesti on i supruga slomljenih nogu dok je kiša pljuštala po njima.
Otok Svetac i obitelj Zanki
Posljednja stalna stanovnica Sveca bila je Antonija Zanki, koja je umrla u siječnju 2000. godine. Danas na Svecu nema stalnih stanovnika. Većina Zankija, porijeklom sa Sveca, živi danas u Komiži i povremeno dolaze na zavičajni otok. Obitelj Perka Zankija najduže živi na Svecu. Perko, njegova supruga Vinka i sin Franci žive pola godine na Svecu, a drugu polovicu u Komiži. Obnovili su vinograd i proizvode vino, a u lipnju beru kapare. Kad se približi zimsko razdoblje godine jedini stanovnici Sveca ostaju njihova tri magarca i nekoliko mačaka koji su naučili preživljavati u prirodi bez pomoći ljudi.
Špilje na otoku Svecu
Pišući knjigu o toponimiji otoka bivšeg života, otkrio sam jedan čudesan insularni svijet na rubu jadranskog otočja. Zapravo nisam ga otkrio već sam tek počeo otkrivati njegove tajne. Ovaj surovi otok s dvadeset osam kopnenih i morskih špilja ima i takve speleološke dragulje od kojih neke kriju blještavu modrinu jednakog očaravajućeg intenziteta poput Modre špilje biševske, kao što je špilja Medvidina u Cornuj Ploci na jugoistočnoj obali Sveca.
U srpnju i u kolovozu 2021. u vrijeme punog mjeseca, organizirao sam falkušom ‘Comeza Lisboa’ dvije ekspedicije na Svetac s fotografom Ivom Pervanom, koji je svojom kamerom otkrivao očaravajuće prizore nepristupačnog otoka na rubu ‘olujnog arhipelaga’. To istraživanje, koje ćemo nastaviti, dio je programa istraživanja pučinskih otoka unutar UNESCO Global Geopark Network, kojoj je u travnju 2019. pripao i prvi geopark na Jadranu – Geopark Viški arhipelag.
Toponimija otoka bivšega života: Svetac i Šćedro
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu izdavač je monografije pod nazivom ‘Toponimija otoka bivšeg života – Svetac i Šćedro’, autora Joška Božanića i Marine Marasović Alujević. Monografija je ilustrirana fotografijama Ive Pervana, Borisa Kragića, Dinka Božanića i Marine Marasović Alujević. Naslov monografije sugerira ključni problem: odumiranjem života na malim otocima nestaje iz kolektivne memorije i toponimija, orijentiri u prostoru i vremenu koji su trajali stoljećima. U trenutku gašenja života ti otoci postaju tabula rasa bez tragova nekadašnjeg života sačuvanih u imenima lokaliteta. Bilježeći ta imena, autori su uspjeli trajno spasiti od zaborava ne samo onomastičku baštinu već i sjećanja sačuvana u kolektivnoj memoriji koja ova imena evociraju. Autori su na otoku Šćedru i Svecu pronašli zakopana jezična blaga – zaboravljene riječi, imena koja nas u ovoj monografiji, kao orijentiri vode do priča o otocima bivšeg života. Knjiga se može nabaviti na www.superknjižara.hr.
Tekst Joško Božanić
Fotografije Ivo Pervan
