Samouki urar Miki Eleta jedan je od 35 članova Horološke akademije nezavisnih urara čija unikatna mehanička i umjetnička remek-djela nastaju dubokom fascinacijom za mjerenjem vremena, inovacijom i kinetičkom umjetnošću
Za mene je konstruiranje sata razigran i fascinantan eksperiment. Kako bih još neotkrivenom elementu dao priliku da zaživi, pokušavam iznenaditi samog sebe bez brige o neuspjehu. Neumoljivo vrijeme koje prolazi može biti jedan od razloga zašto proizvodim samo unikatne satove. Doista, tko ne bi želio iscrpiti što više mogućnosti i otkriti što više? Sat vidim kao mnogo više od pukog mjerača vremena. Svojom formom može prenijeti nešto od onoga što sam doživio stvarajući ga. To je radost preciznih pokreta, zvukova, harmoničnih oblika i neiscrpnih mogućnosti odgovora na jedno glavno pitanje: što je zapravo sat?
Autor ovih prekrasnih rečenica posvećenih urarstvu je samouki urar Miki Eleta, jedan od 35 članova Horološke akademije nezavisnih urara (ACHI), artisan, kreator, tragač za harmonijom, sanjar, umjetnik koji je u 20 godina stvaralaštva napravio 40-ak mehaničkih naprava i satova. Doduše, nazivati njegove kreacije satovima zvuči malo podcjenjivački jer riječ je o mehaničkim i umjetničkim remek-djelima ručno rađenima po narudžbi koja krase palače diljem svijeta, pa čak i salon jedne superjahte (Nobiskrug Artefact o.p.a).
Premda intervju radimo Skypeom udaljeni stotinama kilometara od njegove radionice u Zürichu, gotovo da možemo osjetiti čudotvornu energiju kojom Miki Eleta zrači. Energiju u koju se lako zaljubiti. Unatoč tome što izrađuje neke od najfascinantnijih satova na svijetu za probranu klijentelu, Miki Eleta je dokaz kako su genijalni ljudi topli i jednostavni. U ovom slučaju još i obogaćeni širokom slavenskom dušom i finim bosanskim smislom za humor.
LJUBAV PREMA MEHANICI RAZVILI STE KAO TINEJDŽER VOZEĆI SE VLAKOVIMA S OCEM KOJI JE BIO STROJOVOĐA.
Često sam ocu pravio društvu na liniji Sarajevo – Višegrad – Titovo Užice, a posebno pamtim jedan događaj iz djetinjstva zbog kojeg sam zavolio vlakove i uvijek se naježim kada ga pričam. Riječ je pruzi koja prolazi Šargan planinom, tzv. šarganskoj osmici prepunoj tunela i mostova na kojoj možete osjetiti divljinu prirode i moć planine. Dok smo se vozili tim veličanstvenim perivojem, upitao sam oca: Mogu li ja malo voziti vlak? Bio sam strojovođa 15 minuta i upravljao tom silnom mašinom koja se probijala kroz surovi krajolik.
Ta sjećanja na zvuk željezničkih šina, prepoznatljiv fićuk vlaka, silinu stroja koji vijuga između kamenih gromada nikada nisam zaboravio. I danas kada vidim parnu lokomotivu, poželim se popeti, povući poluge i negdje otputovati. Kao u avanturama Jacka Londona.
ROĐEN U ANDRIĆEVOM VIŠEGRADU, MIKI ELETA U ŠVICARSKU JE STIGAO 1973. KAKO BI OSTVARIO JEDAN SAN – KUPNJU FLAMENCO GITARE.
Opet se moram vratiti u prošlost. Kada sam imao šest godina čuo sam flamenco na radiju. Taj zvuk, ta emocija, ta ljubav koja je strujala kroz gitarske žice potpuno me opčinila. Kako je moja sestra radila u Švicarskoj, zamolio sam je da mi pošalje nešto novca kako bih kupio solidnu gitaru, a ona mi je odgovorila: Zašto ne dođeš ovdje i zaradiš za gitaru? Bila je to sjajna ideja. Nakon što sam nekoliko mjeseci u Višegradu učio njemački, dobio sam posao kao bolnički tehničar i od prve plaće kupio gitaru.
Tako da mogu reći kako mi je gitara bila veliki putokaz u životu. Flamenco sam kao i sve ostale stvari u životu naučio autodidaktički, nije bilo nikoga da mi to pokaže, a kasnije sam u Sevilli išao u školu gitare kod andaluzijskih Roma. Ta glazba koja izlazi iz njihovih prstiju je božje djelo.
ODAKLE LJUBAV PREMA SATOVIMA?
Kada pogledam svoj unatrag, za moj su život bili jako bitni detalji. Vlak, gitara i kinetička umjetnost. U Švicarskoj sam radio svakakve poslove od nogometnog trenera do muzičara, a negdje 1996. jedan me prijatelj zamolio da mu za njegovu tvrtku napravim tzv. muster ploču na kojoj bi klijentima pokazivao što je zlato, srebro, titanij…. Predložio sam mu da napravimo mašinu koja će to pokazivati i tako je nastala moja kinetička umjetnost. Bila je vrlo uspješna. Do 2000. sam napravio preko 80 takvih kreacija, a potom me prema satovima također ‘gurnuo’ jedan detalj.
Na izložbi na kojoj sam izlagao kreaciju nazvanu Kaos prišao mi je mladić kojeg nikada poslije nisam vidio i zamolio me da mu pojasnim kako stvar funkcionira. Nakon mog pojašnjenja, samo mi je kratko rekao: ‘Vi ne možete raditi točne i precizne stvari. Zato je taj kaos’. Ja sam mu odgovorio: ‘Vi očigledno niste razumjeli moje izlaganje, ali dođite iduće godine na izložbu, a ja ću napraviti jedan sat kao dokaz da znam precizno raditi’. I tako sam u svojoj 50. godini odlučio raditi satove. Počeo sam obilaziti urare i učiti…
Pritom sam izabrao put koji je tipičan za mene. Unikate za koje mi treba između šest i deset mjeseci rada. Treba biti hrabar i drugačiji, Bosanci mi rekli, moraš malo biti ‘skrenut’. Znao sam odbijati bogate ponude da radim nekoliko istih satova, ali meni novac ne znači previše. U Višegradu ga nisam imao, a ovdje u Švicarskoj ga imam dovoljno za lijep život i za svoje alate koji moraju biti prvoklasni. Više od novca veseli me svaka nova ideja u mojoj radionici. Kada od komada mesinga počnem stvarati, zupčanik po zupčanik, novi sat. To je poput putovanja parnom lokomotivom, uživate u njemu, bez žurbe da se stigne na cilj…
Miki Eleta izbjegava računala, umjesto toga ručno dizajnira satove koristeći vlastite nacrte i skice na papiru. Nikada nije imao automobil, a u radionici ne posjeduje nijedan stroj jer svaki zupčanik reže sam. Cijeli sat nosi njegovu emociju i potpis, a svaki dovršeni komad savršeno sjeda u mozaik priče. U pitanju je urarski romantičar čije su kreacije nastale iz ljubavi.
– Svijet satova je fascinantan i beskonačan. Ljudi mjere vrijeme već tisućama godina. Pogledajte samo antički mehanizam iz Antikitere. Horologija je izrazito kreativno i plodno područje. Ne mogu to pojasniti riječima, ali kada počnem razmišljati o satovima, mojim idejama nema kraja. Riječ je umjetničkom zanosu koji me potpuno ponese kad stvaram. Pritom ja ne znam što je vrijeme, vjerujem da to nitko ne može objasniti sa stopostotnom sigurnošću.
Ono što mi zovemo vremenom je naš ljudski dogovor kako dan traje 24 sata. Jedino što znam kako je život jako kratak i treba ga što bolje iskoristiti. Što smo stariji i mudriji, to više cijenimo svaku minutu vremena koja nam je dana.
